21. WILLIE NELSON & WAYLON JENNINGS Take it to the Limit 1983
Zapravo ovdje sebi udovoljavam želji da
nekamo zguram tog outlawa Nelsona.
Iza sebe doduše ima nekoliko fenomenalnih suradnji, međutim, ovu sam pjesmu
odabrao iz prozaičnih razloga: imam tu plejku, koja, ako ćemo pravo, se ne bi
trebala zadržati u bilo čijoj kolekciji na duže staze jer baš i nije osobito
uzbudljiva a i nije da sam joj sastrugao plastiku slušajući je, te, virtualno
br 2, radi se predivnoj autorskoj stvari Eaglesa koju su oni svojedodobno
izvodili, dakle nesumnjivo je riječ o kompetentnoj country vožnji. Nelsonov je
meketavo nazalni glas suprotstavljen uvjerljivoj dubokoj lagi Jenningsa, prva
kitica ovaj, druga onaj, pa malo refren prvi pa drugi i tako do kraja pjesme,
odlična priča dvojice bezakonja koji idu do kraja, a svaki put im je kao
zadnji…
20. STEVIE NICKS & TOM PETTY: Stop Draggin’
my heart Around 1981
Ovo Stevie se odnosi na ženu. Ona je vlasnica nekima pomalo iritatnog
onjkavo nazalnog glasa kojeg je godinama prije toga brusila i dokazala se,
autorski i vokalno, u grupi Fleetwood Mac. Tom je Petty. Pjesma je rock, s
Heartbreakersima koji ih prate tijekom izvedbe. Čista, umivena produkcija ne
smeta, uostalom to je američki način: sve mora biti radiofonično i hitodino, jer
jebiga, ipak je to s prvog samostalnog njezinog albuma, Bella Donna. Čak i
danas stvar zvuči dobro i uzbudljivo.
19.
FRANK ZAPPA & CAPTAIN BEEFHEART: Debra Kedabra 1975
Dva čudaka su zajedno odrasla u nekom manjem pustinjskom kalifornijskom
selu Lancasteru, njihovi su se putevi često križali, ali nikada prije ove
suradnje nisu niš snimili. Beefheartov močvarni rašp vokal prepliće se sa
Zappinim ciničnim glasom kojim se vraća u daleko doba svog djetinjstva
enigmatskim imaginarijem pomiješanim sa zvukom televizijskih reklama. Ovaj je
dvojac preneobičan za naguravanje u samo jednu pjesmu, al ovdje su svejedno
odlično legli jer su se superzajebavali, a to se čuje jer nije na silu, u
studiju prisjećajući se ranih iskustava odrastanja poput onog kad Beefheart
konstatira kožnu iritaciju nakon rabljenja mamine kolonjske vodice, Avon Lady!
18. SONNY & CHER:
I’ve Got You Babe 1965
Kakav prelijepi par! Oženjeni, oko njihovih glava lepršaju leptirići, u
kosi im cvijeće (i na njezinoj prikladnoj haljinici, da), lelujaju se amo-tamo,
djeluju zaljubljeno. Ne glume. Blesasta i naivna pjesma jednostavnog teksta,
zavodljive melodije u produkciji umišljenog Spectora na najbolji način
sublimira adolescentsku zanesenost suprotnim spolom, s dozom zabranjenog voća
kao kod Romea i one njegove. Dio za nasrhat se cijelom dužinom kralježnice:
oboe u refrenu!
P.s. inače, a šta ću, volim i verziju U-Be-četr’est
sa Krisi Hajdn
17. PETER
GABRIEL & KATE BUSH: Don’t Give Up 1986
Nema harmonijskog drama prepucavanja, stoje jedno nasuprot drugom, ohrabrujući
se prijateljski nedvosmislenim emotivnim vokabularom. Vrsta je to dueta poziva
i odgovora – muškarac jadikuje nad vlastitom sudbinom nezaposlenosti, žena
lišena ikakve erotičnosti ga kuraži da izdrži, ne gubi još nadu u ovoj fazi
Engleskoj poznatoj kao Tačerizam. Da, to je suptilna kritika društva. Prelijepi
se djelić dogodi na samom koncu srcolomnog refrena kad Kejtin drhturavi moleći
glas ispuni vaš slušni organ s beznadnim milosrđem…
16.
GRAM PARSONS & EMMYLOU HARRIS: Love Hurts 1973
Slučajno ju je Gram čuo i vidio u nekom baru kako pjevuši više za sebe
negoli za okupljene, dopala mu se, ne fragmetirano već ukupno, u tili je čas
nagovorio da mu se pridruži u bendu Fallen Angels. Prikladno ih je nazvao, ne? Duet
je zapravo klasični muško-ženski country dvoglas, na Gramovu donju lagu
Harrisova je lijepila terce od kojih vam ne bude svejedno u utrobi, poželite i
vi biti povrijeđeni od ljubavi u tolikoj mjeri da propjevate ko ova dva ptića.
Za izvedbu su zaslužili čak i nominaciju Grammy. Sigurno ne u kategoriji best
rap act.
15.
SHANE McGOWAN & KIRSTY MacCOLL: Fairytale of New York 1987
Duet made in heaven: jedno
drugo okrivljuju za protraćene snove, romantika motivirana neprebrojivim
količinama alkohola, humor kakav ne poznaju sentiši: merry christmas your arse, I pray god it’s our last. Konačno jedna
normalna božićna stvar s nesluzavim čimbenicima u lirici. Dio za odapet :
buntovničke keltske gajde idu u fade out,
a Shane reče: mogao sam biti netko znaš,
na što mu Kirsty otpovrne: pa da, mogao
je tako bilo tko.
14. BOB
DYLAN & JOHNNY CASH: Girl from the North Country 1969
S jedinog pravog Dylanovog country albuma, Nashville Skyline (traje
predivnih 27 minuta!), ovaj je duet tipičan primjer kako to ne bi smjelo
zvučat! Dylan zavlači nazalno frazu preko koje Čovjek u crnom upada di mu se
hoće, improvizirajući tekst koji valjda ne vidi dobro ispred sebe, varirajući
melodiju prema onom što će autor tek otpjevati u sljedećoj sekundi i tako
iznova, cijela stvar. Nijedan od njih dvojice nema pojma kako bi pjesma stvarno
trebala zvučati, pa se čini da jedva čekaju da traka dođe do kraja, pogotovo što
su, vjerujem, bili svjesni fulavanja i falša još na prvom refrenu. Kako bi
rekla jedna čitateljica: hilarious!
13. GENE
PITNEY & MARC ALMOND: Something’s Gotten Hold of my Heart 1989
Jedna od nezaboravnih stvari iz kičastih osamdesetih, zapravo je riječ o
obradi Pitneyjeva solo singla iz 1967, u suradnji s ex Soft Cell liderom. Kako
se radi o klasičnoj baladi, moram priznat da su mi se obrve nakostriješile, no
nema dvojbe da se radi o izvrsnom i nezaboravnom duetu, obojica perfektno
vladaju vokalom bez imalo naprezanja, stvar je osvježena u odnosu na original,
a Marc Almond je na snimanju pjesme konačno dobio i autogram od Pitneyja. Što
sigurno nije odmoglo u njihovoj interpretaciji i prijateljskom ozračju. Dio
koji oduzima dah i neobično podsjeća na domaću kompoziciju, također duet (prepuštam
vam igru detektiva da ne otkrijem baš sve), ide ovako: But then you! You! You!
You came my way… but then you came maaaaaaaay waaaaaaay….
12. LUCINDA
WILLIAMS & ELVIS COSTELLO Jailhouse Tears 2008
Eh, zač mi je tisti duet jedan od
najdražih? Jer naći ćete ih na pol Lucindine ploče Little Honey, potpuno
nenajavljeno, ona započne odma’ s refrenom i ondak paf! evo tog Engleza u ulozi
lopova, propalice, alkosa, džankija koji se kune da to više nije jer čist je
već pa vjerojatno danima a ona mu odgovara you’re
all fucked up na što će ovaj dokazat
ću da sam se ostavio svega pogledaj
me čist! no stara kaubojka u ulozi također dvojbeno moralne osobe ne baš
nesklone porocima mu odgovara you’re so
full of shit, tako da na koncu ova drama završava upravo po predviđenom
scenariju kakvog amerikanskog pisca – ona zadaje završi udarac u bilijaru kroz
gustu cigaretnu zavjesu u baru, dok istodobno Elvis češka muda iza rešetaka.
Vokalno jednostavno posloženo, oboje hrapavih žmariljastih glasova uvjerljivo
preuzimaju na sebe identitete običnih neambicioznih ljudi, nema natjecanja u
egzibicionizmu tek pjevušenje preko poluotvorenih usana. Rock’n’roll, ukratko.
11. DAVID
BOVIE & QUEEN TOJEST FREDDIE: Under Pressure 1981
Uh,
baš volim Queen! A nije mi mrzak ni Bowie, i to od faze ’68 do ’80! Puno je to
godina, transformacija iz Majora Toma do Klauna. Mercury je pak puno
postojaniji, možete se u njega pouzdati, oduvijek u rovovima glam i hard rocka,
paun predvodnik. Još da mu je samo neko pripomenuo da može i kondome
koristit… Ova je suradnja nastala ne baš striktno planski. Naime, u isto
vrijeme su se našli u Švicarskoj, svaki o svom poslu (čitaj albumu), pa su u
studiju u Montreauxu, grad poznat iz priče Smoke on the Water gdje je spaljen
kazino tijekom koncerta Franka Zappe & the Mothersa, oko jednostavnog
dvotonalnog bas rifa ova dvojica posložila nešto teksta i raspodjelila vokalne
dionice. Bivšem je Ziggyju upravo bio potreban jedan regularan pop hit, jer
izlazio je iz berlinske tamne faze, dok je Queen žudio za nečim vječnim i
zimzelenim poput Bohemian Rhapsody. U ovoj stereo drami ne znaš koji je od njih
više zasjenio prethodnu vokalnu eskapadu, jednostavno su iz stiha u stih sve
bolji, zdravo se natječu dokazati se evo
ja mogu još višu notu! čekaj, čekaj, sad ću ti ja pokazat…
Nije mi poznato dal je Bowie ikada izvodio
(ako netko od čitatelja ima valjanu potvrdu istog, molit ću lijepo neka je
dostavi u rubriku komentari, zahvalan
sam!) samostalno Under Pressure, za razliku od Queen čija je verzija
zabilježena na odličnom live albumu Montreal.
10. SIMON & GARFUNKEL:
Sound of Silence 1965
Na početku su se karijere odazivali pseudonimom, majke mi, Tom i Jerry –
dva mlada momčića, njihova lica nikad još blizu nisu bila žiletima, s zavidnim
utjecajima akni, u lijepim odijelcima. Nisu se vremenom nešto razbrušili, ne,
ali su pokazivali znakove kakve-takve rebelije noseći se neobavezno, mrvu
boemski. Jer njihovi harmonični glasovi im nisu dopuštali da se upuštaju u
tumačenje hipi rock generacije, bili su naprosto presavršeni. Mogao je izbor
pasti i na Bridge Over Trouble Water ili Boxer ili izaberite si sami na ovom
mjestu vlastiti favorit, no uzeo sam ovu pjesmu, jer je smatram vrhuncem
zajedničkog djelovanja/pjevanja. U uvodnom stihu ‘hello darkness my old friend I’ve come to talk with you again’
lako će se prepoznati svatko tko je iskusio očajanje, pa i poslije kad se tema
proširi ona reflektira opća ljudska stanja, dakako jednostavnije je znati
kontekst u kojem je nastala pjesma (Vijetnam i slična američka zbilja), i
oslikava vjerno šezdesete. Topli aranžmani, glasovi isprepleteni dojmljivo,
pjesma se dinamički gradi kako prelazi iz kitice u kiticu, jednostavno
bezvremenski!
9. DEBBIE
HARRY & IGGY POP: Well did You Evah! 1991
Na neki način, svi koji smo odrasli uz njihove ploče, nadali smo se kako
će jednom možda ipak doći do neke vrste suradnje između ovo dvoje preživjelih
alternativaca, Ljepotice i Zvijeri. Dobro, nije došlo baš spontanim putem, no i
ovako je lijepo imati ih na nekoj random kompilaciji zajedno. Producenti albuma
Red Hot and Blue, koja je sadržavala kompozicije Cole Portera i čija je prodaja
curila u zakladu za borbu protiv AIDSa, zalijepila je ovo dvoje za jedan
mikrofon u obradi pjesme koju su u originalu izvodili Bing Crosby i Frank
Sinatra. Preko čvrstih garažno metalnih gitara Debbie i Iggy se zajedljivo i
šarmantno prepucavaju, uvjerljivo kao već dugogodišnji par, glumeći buržoaziju
a zapravo držeći u ruci tek najjeftiniju cugu. Podvlačim Iggyjevo podrugljivo ‘What a swell party this is’…
8.
RUN DMC & AEROSMITH: Walk this Way 1986
Prva kombinacija hip hopa i hard/heavy rocka! Naime, onaj bazični rif
izmislio je još 1975 Joe Perry, pa je i u tom dobu pjesma predstavljala
Aerosmith u odličnom izdanju. Umjesto da raperi jednostavno sempliraju rif,
njihovi se producenti (R.Simmons i R. Rubin) radije pozvali u studio dvojicu
članova, tada posvađanog, benda da odrade svoje dionice iznova. Bio je to pun
pogodak jer Tyler i gitarista su tada zakopali ratne sjekire čime je samo
godinu kasnije karijera Aerosmitha krenula meteroskim putem prema vrhu, baš kao
70tih, dok je za RUN DMC singl postao odskočnom daskom ka osvajanju i bijelog
tržišta. Rap je zahvaljujući ovoj kolaboraciji napravio veliki korak prema
afirmaciji žanra i momentalno postao jedan od najznačajnijih pokreta širom
planeta.
7.
MICK JAGGER & DAVID BOWIE Dancing in the Street 1985
Eh, nijedno odbrojavanje ne može bez
Jaggera… Pa, u svakom slučaju, duet koji su mnogi priželjkivali desetljećima
dogodio se potaknut plemenitim motivom – financijska pomoć gladnima u Etiopiji
od ukupne prodaje singla, a premijera spota upriličena je prikladno na
Wembleyju tijekom Live Aida. Uživo, naime, nije bilo moguće izvesti ovu
kombinaciju jer Bowiejev nastup je bio zakazan u Londonu, dok Jagger je bio s
one strane Atlantika, na stadionu JFK. Pa iako će mnogi reći kako njihov duet
nije izbalansiran baš sjajno, imali su malo vremena na raspolaganju od ideje do
realizacije, jer navodno se Bowie drži hladnjikavo dok Jagger, kao i obično,
grize i daje 100% svoje energije, meni to nije baš osobito važno, zbog čega sam
ovaj 12 inčni vinil izvrtio valjda 187 puta. I to samo na svom gramofonu. A
nisam štedio ni svojedobne posjetitelje 2 Boda i Palacha u 80ima.
6.
TOOTS HIBBERT & NO DOUBT Monkey man 2004
Zapravo, objavljen je album suradnji s ovim rege velikanom, pa su tamo i
Willie Nelson (pucala ga je faza kombinacije regea i countryja), Bonnie Raitt,
Clapton, Ben Harper, Richards, Manu Chao i još mnogi drugi, no ja sam izabrao
ovu kombinaciju s No Doubt odnosno Gwen Stefani jer je naprosto eksplozivna, ima
tendenciju uskrsnuti i mrtve iz groba već desetljećima zakopane! Sve pršti od
pozitive aja jaj aja jaj u ovoj ska
veselici i malo tko će odoljeti od sebe radit majmuna kad je bude čuo. Meni to
odlično ide. Pa da, šta?
5. ANTONY
HEGARTY & BOY GEORGE You are my sister 2004
Život se ovog prvog momka navodno promijenio
onog trenutka kada je nabavio ploču Culture Club, Kissing to be clever. U Boyu
Georgeu je vidio refleksiju budućeg sebe, kako hrabro istupa iz tijela muškarca
i postaje fragilni pjevač. Više od dvadesetak godina kasnije evo Antonyja kako
poziva Boya da gostuje u izvedbi pjesme You are my sister. Tijekom snimanja Antony je, kako sam
govori, gledajući Dečka Džordža osjetio ogromnu količinu energiju kako se spaja
s njegovim duhom, bila je to ona ista vizija koju je imao kad je bio tinejdžer
s pločom Culture Cluba pod pazuhom. Snimka je, dakako, predivna, klavir i
orkestracija kao temelj instrumentalnog dijela, George zvuči uvjerljivo, Antony elegično i krhko.
Zanimljivo, pjesmu potpisuje Antonyjeva sestra.
4. SISTERS OF MERCY & OFRA HAZA Temple of
Love 1992
Juuu-huu! Klasik darkera oživio još jednom (prva verzija je snimljena
1983) u punom sjaju kad se Eldritchovom limitiranom glasu pridružila Izraelka
Ofra Haza, i to samo vokaliziranjem neodređenih orijentalnih melodija, što je
savršeno leglo uz mračnu instrumentalnu pratnju. Teški gitarski rifovi,
repetirajuća ritam mašina (pseudonimom Dr.Avalanche), uznemirujuća atmosfera
vode vas mističnim putevima ravno do Hrama ljubavi gdje se skrivaju samo
izabrani ljubavnici… Indiana Jones u potrazi za eliksirom vječne strastvene
ljubavi. Ishod: neizvjestan.
3.
EURYTHMICS (A.LENNOX) & ARETHA FRANKLIN Sisters are doin’ it for themselves
1985
Evo je prošlo, aproksimativno, 26 godina otkako su se udružile ženske
snage u izvedbi ove pjesme, i malo kad, ne morate se dakako složiti sa mnom, je
rezultat bio toliko dojmljiv kao kad su to napravile Lennox i Franklin. Kombinacija
barski zadimljenog glasa soul dive Arethe i Annieina vokala čistog i britkog
poput žileta bila je toliko moćna da se nitko zapravo nije sjetio postaviti
pitanje o čemu ova ženska družba pjeva kad veli ‘now this is a song to celebrate, the conscious liberation of the
female state‘? Poruka se iskristalizirala kasnije,
jer čvrsta je melodija služila kao paravan za osljepljivanje, a novi je moto
usvojen promptno od strane feministica. Evo kako nastaje slučajno neslužbena
ženska himna…
2. ROBERT
PLANT & ALISON KRAUSS Killing the Blues 2007
Jao, kakav album! Ali valjalo je izdvojiti jednu samo stvar s
briljantnog Raising Sanda ne bih li vam donekle dočarao divotu koju ćete čuti
preslušavajući ploču… Priznajem, jedno sam kraće vrijeme dvoumio kako bih
uopće ugurao Planta u listu, i zapravo ne bih imao problema argumentirati
njegovo uvrštavanje kroz izvedbe npr Battle of Evermore gdje je mikrofon
dijelio sa Sandy Denny iz grupe Fairport Convention ili u obradi Down by the
Seaside gdje se opet ‘sukobio’ vokalno s pjevačicom, ovog puta s Tori Amos. Na
koju sam ja slab. Ukupno.
E, al ovo je nešto s Alison sasvim drugo.
Kemija među njima je toliko jaka da vas može uvjeriti kako su, u biti,
ljubavnici (ali, ne, uopće nisu), udvaraju se jedno drugom, šapuću si na
jastuku najljepše metafore ni bi li što bolje opisali ono što vide ili
osjećaju. Killing the Blues je jesenja pjesma, pa kad nas stanu ispirati kiše u
našem Vlažnopolisu prisjetit ćete se vremena kada su po vama trčkarali i
prebirali poput pauka prsti nekog danas posve nedostupnog…
1. NICK CAVE & KYLIE MINOGUE: Where the Wild Rose Grow 1995
Kylie je u to doba tražila svoje mjesto na top listi, što joj uspjevalo
ko otprilike našoj policiji u otkrivanju nestalih osoba. Imala je nekoliko
bezličnih teen hitova iza sebe, ništa vrijedno spomena. Za razliku od nje,
također Australijanac, Cave, kojeg vrlo teško toleriram u svojoj audio blizini,
je gradio postojanu karijeru odmaknuvši se vremenom od svojih punk noise
korijena prema mirnijem klavirskom zvuku i baladama s lirikom koja je
uključivala ubojstva, sakaćenja ali ne i sodomiju. Predivno, briljantno
uklopljeni glasovi, relativno grubi Caveov vokal ubojice nigdje ne guši snenu,
ljepljivu, ona je naime tu žrtva, eteričnu Kylie, pružajući joj utjehu riječima
‘I kissed her goodbye, said all beauty
must die’. I video spot vjerno prenosi tu Poeovsku morbidnu atmosferu…
Podijeli na društvenim mrežama