Dakle, shvaćam samog sebe kao tipa kojeg nastanjuje nekoliko ‘ja’. Pokupim,
najčešće nesvjesno, ali pokatkad mi se ne da misliti pa se utopim u već gotovu
ponuđenu udobnu riječ, utjecaje konteksta u kojem obitavam. Ne zbog osobite
želje za ugađanjem, ne, već mi se naprosto učini da sam sastavljen od drugih
ljudi, njihovih postupaka i naravno misli. Muzičari, učitelji, novinari,
arhitekti, ekolozi svi su se nastanili unutar mene i ne prestaju razmjenjivati
stavove. Ne daju mi spavati. Čujem ih katkad usred dubokog sna, tada bi ih
najradije dao ukloniti. Al već sljedeći
trenutak povlačim tu ideju i pustim ih da dalje stvaraju neki novi poredak, da
uspostavljaju međusobne odnose koji će meni, onaj stvarni ‘ja’ predviđen za
izlazak na cestu, ponuditi uvjerljiviju stvarnost. Zvuči, barem dosad, kao
solidna dijagnoza 21.stoljetnog šizofrenika, kako bi to svojedobno izrazili
King Crimsoni, zar ne?
Priznajem,
da bih uobličio vlastito ‘ja’ morale su proći godine. Bio sam revoltiran,
razočaran, euforičan, rebeličan, zaboravljiv, superodgovoran, discipliniran,
neotesan, pristojan, iritantan, nezainteresiran, pretjerano entuzijastičan, i
evo ovdje možete dopisati na ove crte sve čega se sjetite a da mi spada u
karmičku bilježnicu:
_______________________________________________________________________
_______________________________________________________________________
_______________________________________________________________________
_______________________________________________________________________
Znate,
sva moja djela, neki će s pravom reći nedjela, stanu u jednu autobiografsku
crticu, koju iz nekog budalastog motiva iznosim upravo ovdje, na virtualnoj celulozi.
Štoviše, na pravom autentičnom papiru zguraju se u točno jedan brodić kojeg
napravim iz A4 formata i pustim niz prvi potočić koji juri niz bankinu do
fatalnog nasukavanja u slivnik nakon jednog solidnijeg pljuska. Ipak, glava mi
ponekad puca po šavovima od ideja od kojih nemam ni odgovora a niti ikakve
izvjesnosti. Mentalni pejzaži kao iz Jackson Pollockova ateljea. Zbrka kojoj ne
znam gdje je početak, a o završetku ne želim uopće dodatno opterećivati
napregnute mozgovne vijke. Konfuziju, vlastitu, volim kamuflirati u krinku
likova i priče, u niz iluzija, a pitam se i koliko uvjerljivo, kojima
kompenziram svoju nedoumicu određenom problematikom. Moji su otisci prstiju, u
svakom slučaju, vidljivi posvuda u tekstu kojeg potpisujem. Neovisno jel u proznom,
lirskom, esejističkom obliku pisan. Isto se tiče i nota i svirke. To će reći da
vrlo često, bez obzira na distancu koju opetovano iskazujem, izrađujem
autoportret trenutnog stanja, bilo emotivnog, poreznog, muzičkog, političkog,
etcetc.
I
tu bude zajeba, jer često kažem i više od onog što sam namjeravao. A zbog čega
se osjećam čak i dobro. Zapravo, bolje. Djelovanje je terapeutsko. Riječi koji
kuckam po tipkovnici počinju svoj život, dobiju na poletnosti, nezaustavljivo
se množe, poput žohara. Na koncu ispada da slažem neku vrst kolaža, ali u
dubokoj nadi da će se sve kasnije posložiti u konkretnu smislenu strukturu.
Ne
znam dal’ i vama, koji čitate ponekad moje nemuštosti, sve što pogledate
plijeni i privlači pažnju, od džambo plakata do vlažne odjeće koja se, sušeći,
cijedi s visina zgrada, raspaljuje vam maštu i znatiželju pa se i sami želite
uklopiti u neku sasvim novu priču koja vam se ni iz čega počinje odmotavati
pred zatvorenim očima. Nešto kao vježba imaginacije, da?
U
svakom slučaju, sjedio sam u londonskom Hyde parku, ima već tomu neko vrijeme,
točno ispod onog stabla po kojem su se pentrali obožavatelji Stonesa kad su ovi
održali koncert sjećanja na Briana Jonesa, i shvatio u kolikoj sam mjeri, baš
tamo u novom okruženju, poželio izgraditi život od nule, nešto kao bez pravog
materinjeg jezika, rasterećen religijskih imperativa i ugovora s vatikanskim
mutikašama, potpuno odvojen od sve one negativne povijesti koja me je (većinu
nas dakako, ali ovdje ipak progovaram isključivo za sebe) izgazila dobar dio
života, dobiti novi identitet bez ikakve prethodne hipoteke, baš kao negativci
iz tv filmova koje su tajne službe preselile iz južnog dijela SAD u
sjevernozapadni kroz program zaštite svjedoka.
Ali
jebiga, šipak. Ostao bih tamo vjerojatno žive rane, s osjećajem inferiornosti i
luzerstva, baš kao NK Rijeka u poklonjenom statusu prvoligaša.
Vjerojatno
bih prvom prilikom svoju jedinu gitaru speštao histerično o zid odmjerenim
udarcem, ne onako nezgrapno poput Townshenda na Woodstocku već da joj jednim
jedinim srazom s čvrstom podlogom otklonim ikakvu mogućnost u ponovno
reinkarnirani svirajući instrument. Kukavički, da naravno, svjestan toga, no
čini mi se da sam, barem nešto zasad, oponašanje kao model djelovanja napustio.
Pa, da, nikad nije kasno.
Podijeli na društvenim mrežama