Baš kao i sada dok ovo pišem, prije 35 godina imao sam problematičan odnos s plućnim organima. Aktivno nosim upalu desnog krila, ali prestao sam reagirati na taj vlastiti ekstremizam. Duboko sam neharmoničan sa sobom iako želim kakvu-takvu uravnoteženost s nešto malo kompleksnosti, dakako, no povremeni raspad normi u meni očito je upisan u genetiku.
Po izlasku iz bolnice, te Orwellove godine, racionalno sam odlučio da ću pohoditi Ri Rock, ali liječničke upute su bile nedvosmislene – ako se nastaviš zajebavati nastavit će te zračiti X zrakama pa ćeš skončat k’o i Maria Currie. Rokenrol je više od obavljanja života, to je prilagodba emocija i tjelesnih mogućnosti, borba s prirodom. Ah, dobro, shvatio sam, odgonetat ću križaljke u sobi umjesto staviti uši u službu uživancije.
Iz dobro obaviještenih krugova, naime, saznao sam da će nastupiti i bivši članovi Termita, Parafa i Umjetnika ulice, ali još se nije znalo pod kojim imenom. Nitko nije slutio je li u pitanju neki od jednokratnih projekata ili utopijski bend koji će potrajati čak do kraja godine.
Živčano, potresen činjenicom da ću doma gristi nokte, potražio sam spas u prijatelju. Da, nema problema, zamolit će tonca ako bude imao kazetofon na pultu da mi snimi nastup, zašto ne. To što sam tako snažno doživljavao baš njihov debi zapravo je bio više rezultat podređenosti tom mikro svijetu kojem sam želio silno pripadati, a znatno manje iskrenoj znatiželji, no ono izvanjsko je ponekad naprosto jače od individualnosti i nije prijetilo urušavanju mog identiteta.
Oštećen za taj scensko estetski doživljaj ipak sam spavao k’o top noć kada je rođen LET2, vjerojatno uslijed utjecaja medikamenata. Ne želeći ostati stranac u magičnom i sveobuhvatnom Ri rock krugu odmah sam sljedeće jutro nazvao Iveta: „Provjeravam te jesi li uspio snimiti svirku“. „Duguješ mi TDK normalku od 90 minuta“, odmah mi je priprijetio. „Dobro, dobro“, odvratio sam uzbuđeno.
Nešto više od dvadesetak minuta svirke, pomalo kaotične, ali ipak usustavljene Prljinim vokalnim vodstvom, ukazivalo je na nešto prožeto novim vremenom i izričajem koji je tek dolazio, radikalno mračno, ali strastvene izvedbe! Snimka, koju i danas čuvam, nažalost ne sadrži uopće Mrletov bas što ne treba čuditi s obzirom na to da je vrlo često bio toliko glasan na bini da ga se nije niti ozvučivalo mikrofonom, ali iz nekog razloga to uopće nisam tada zamijetio i maničnog sam poriva zaključio da bi ovaj bend mogao preživjeti i više od nekoliko zima.
I zaista, uz manji broj kvarova na putu do pretvorbe u LET3, ovaj brotherhood Prlje i Mrleta nastavio je razbijati geografske kategorije, prostor lokalnog su odavno prevazišli, nesputanost bilo kakvim muzičkim ograničenjima je postala dostižna, i to polazeći isključivo od vlastitih pretpostavki, baš poput alkemičara iz srednjeg vijeka, sistematično se laćaju svakakvih ideja pretvarajući ih u autentično i prepoznatljivo bez obzira u kolikoj mjeri ono bilo eksperimentalno. Novo, mora biti novo, ako i nije obožavano isprva od publike uvijek mora nositi taj pečat svježeg i izazovnog, jer ono je nositelj prednosti, impulsa koji potiče i druge na razvijanje i promjene.
Rokenrol se do pojave ovog art punk simbiotika akumulirao na gotovo istovjetan način, no sile koje su oslobodili LET3 su poput bure poharale našu zajednicu postavši zasebna institucija, neovisna kategorija nalik kult-religiji. A počelo je neobaveznim i slučajnim ‘džemanjem’ u opatijskom skloništu u ranim jutarnjim satima…
Podijeli na društvenim mrežama