Svakodnevicu, sa svim svojim usputnim rukavcima, sam u subotu odlučio razbiti na djeliće i provesti u drugačijim uvjetima. Krenuo sam dosta rano od kuće, s nadom da ću parking ubosti, besplatan jasno, negdje oko Zajca, tj Exportdrva. Kružio sam po gradu, od Strossmayerove do Konta, pa oko Delte, pa još jedan istovjetan krug osvjetljen uličnom rasvjetom, ali ništa nije pomoglo. Divlje sam se već ogledao oko sebe no ništa nije ukazivalo na neko prazno mjesto. Kasnio sam dobrano, stoga sam se pomirio s činjenicom da ću morati auto spremiti na sigurno, u garažu. Taj mi se trošak, pokazalo se, nije bitno utjecao na stanje na žiro računu. Čim sam zaključao vrata sivog Saxota, odjurio sam žurnim korakom prema 43. izdanju Ri Rocka. Najprije sam falio ulaz i prijavio se velevažno, gdje su me nježno uputili da se ‘ovdje radi o mjestu na kojem se provjerava test na koronu, a dva i pol metra dalje je službeni ulaz’. Divno, hvala, kaže magarac, i uđem konačno u uzavrelu atmosferu prostora na kojem se održava festival.
Ri Rock Kipić za najbolji album 2021.
Gledao sam jedan trenutak, potražio neko poziciju s koje bih mogao pratiti događaj, prominglao sam među stupovima i iznenađujućim brojem posjetitelja. Vratio sam se natrag, među klupice na kojima su se prodavale majice. Podignuo sam jednu, pa drugu, odlučio se za prvu, crne boje. Tako opremljen, s uspomenom pod pazuhom, uputio sam se prema miks pultu. Ondje je bilo prozračno pa sam mogao u miru zapaliti svoju ritualnu cigaretu. Nalazio sam se u svijetu koji ima potpunog smisla. Tako podložan svemu i svačemu samo me je zabrinjavalo kako ću uopće nakon svega zaspati? Nakon pola sata konačno se ukazalo nekoliko poznatih lica pa nisam više bio sam. Generacijski govoreći. Osjećao sam neku golemu potrebu nešto pohvalno reći o organizaciji festivala, upornosti kojom manifestacija živi, značenju za identitet grada, ali sam se zaustavio na vrijeme. Naprosto sam shvatio da je svim nazočnima to intuitivno potpuno jasno, da je Ri Rock festival svjetlo koje nas nije napustilo, ono što nas istodobno stavlja u zonu ugodnog nespokoja i očekivanog mira. I dok sam tako filozofirao sam sa sobom, na bini su se izmjenjivali bendovi, dijelile nagrade, pa sam se u kategoriji najboljeg albuma približio nešto bliže da čujem koji su to sretnici ugrabili ‘riblju kost’. Velid, u ulozi prezentera, izrekao je nekoliko riječi zajedno s mlađim kolegom, te su konačno i izustili ime benda – Žulj! Publici je ime očito bilo poznato, pozdravili su ih zavidnim aplauzom, a trojka je veselo s bine poručila da su zahvalni na nagradi, iako i iznenađeni, nakon čega su vjerojatno to proslavili s čašom nečega u ruci.
“Kultura” – vrtlog pankerskih brzaca
Sutradan sam, prekopavajući po jutjubu, našao Žuljev posljednji, tek ovjenčani kipićem, materijal. Zapravo se radi o EP-ju, naziva Kultura, sa zavidnih šest žilavih pjesama. I to u trajanju od ekonomičnih osam minuta i tridesetpet sekundi. Stisnuo sam plej i hopla – upao u vrtlog punkerskih brzanaca, naslovna me je skinula sa stolice s manifest refrenom kakva nam je uistinu kultura. Kritika je upućena politici, strankama, malodušnosti, a vrištanje za malim prostorom umjetnosti je ništa manje nego li zahtjev! Sljedeća stvar, Jedi, radi, kupuj, spavaj me podsjeća na svojedobni veliki hit grupe The Godfathers, Birth, School, Work, Death, i upozorava na stanje ravnodušnosti u koje je zapalo društvo. Vrlo realno i egzistencijalstički! Treća se zove Dipsomaniak. Još jedna kratka i opaka oda alkoholu i apstinencijskoj krizi, vrlo lako bi se mogla prometnuti u udarnički punk poklič! Četvrta je moj favorit, Melankolija, s prekrasnim pop šlagom po ugledu na Ramonese, s pletivom teksta koji nije najromantičniji na svijet, ne, ali je i dalje konkretan i bezobrazno šarmantan. Žulj ne postoje od jučer, ma kakvi! Viđao sam po fasadama njihove grafite, i nekako slutio da se ne radi o ugodnom folk triju, već o društvu koje se ne da ugoditi po klasičnom štimeru. Iako pišu i pjevaju o uobičajenim stvarnim okolnostima s kojima su mladi, a i mi ostali, suočeni – odvojenosti od svijeta, otuđenosti, seksu, cugi – njihov je izričaj specifičan, udarnički, bez milosti i kompromisa za tuđe propuste, i u pjesmama nema mjesta patnji već težnji za dostojanstvom! Ironični i ,naoko, neempatični zapravo pucaju od optimizma i pozivaju na akciju, a ne na pasivnost i apatičnost. A duhovitost se ogleda najbolje u predzadnjoj, Dok stenješ, gdje se od usnimljenih ženskih uzdaha neće dogoditi priželjkivani tjelesni pomak, ma jok! Ali otet će vam se zasigurno smiješak na licu na spomen Njemačke i Gestapa. E.P. Kultura zaključuje Centrifuga, iznenađujuća stvar koja uključuje i pravi pravcati solo na gitari, odličan rif i pitki refren ‘centrifuga kućnog nereda’.
S obzirom na to da su Žulj u potpunosti materijal snimili sami, vlastitim znanjem ga izmiksali, možda čak i producirali (iako ne bih otišao tako daleko), zvuk je vrlo dobar i taj punk DIY pristup i stav kvalificira bend u impresivan nastavak riječke tradicije nastale s dolaskom Parafa na uspavanu Ri rock scenu.
Podijeli na društvenim mrežama