Kuga, Kolera i Korona. Tri jahača apokalipse ujahala su u naš grad, svaki u svoje vrijeme. Sva tri zastrašujući već početnim slovom svoga imena. Ili su to ipak bila samo dva? Jer sve je manje razloga vjerovati medijima o trećem, današnjem jahaču, čije su se apokaliptične moći debelo prenapuhale.
Bit će kako je taj treći K najžešće napao baš medije. Širi se njihovim tijelom bez ikakve obrane i čini im što god hoće. Bolesni mediji šire dalje vlastitu bolest i pretvaraju je u širu, društvenu. Kao da nam društvo nije i bez toga već dovoljno bolesno…
Zašto ovo pišem? Da bih podsjetio na epizodu iz riječke zdravstvene povijesti koja kaže kako smo imali mnogo gorih situacija, a reagirali smo razumnije. Bolest je bila teža, nelagoda jednaka, ali, koliko znamo, tako histeričnih ispada ipak nije bilo. Ili to samo mediji u neka druga vremena nisu bili tako nejaki pred bolestima kao današnji, manje-više zato što im je imunosustav bio građen na uzornijoj razini profesionalnosti?
Kolera iz 1886. godine
Kako god, priča u koju vas uvodim zabilježena je 1886. godine. Njezina je pozornica Rijeka, glavna junakinja kolera, u Rijeci ne prvi put. Grad je već bio njome pogođen npr. 1855. i od nje je tada umrlo 406 građana. O razmjerima bolesti: Rijeka je imala 18 tisuća stanovnika, što bi proporcionalno značilo kao da su danas preminule tri-četiri tisuće osoba. Kolera je 1886. najprije buknula u zapadnoj gradskoj industrijskoj zoni, što će reći na prigradskom području Mlake. Prvi oboljeli smjesta su evakuirani u bolnicu, inficirane kuće su izolirane, a mjesta gdje se bolest pojavila dezinficirana. No, tada je zabilježen slučaj bolesti na Školjiću i među Riječane se uvukla nervoza.
Grad je već bio njome pogođen npr. 1855. i od nje je tada umrlo 406 građana. Rijeka je imala 18 tisuća stanovnika, što bi proporcionalno značilo kao da su danas preminule tri-četiri tisuće osoba
U dogovoru s gradonačelnikom Giovanijem Ciottom, poduzete su najstrože preventivne mjere. U sve je uključena i policija, pa su dva policijska službenika dobila zadaću provjeravati čistoću prostorija koje bi mogle postati izvori zaraze, uključujući sobe koje se izdaju za spavanje, podrume, zahode i slične. Policijski liječnik je dočekivao svaki vlak na kolodvoru i provjeravao prtljagu putnika iz Italije, gdje se bolest već bila razmahala. Brodski putnici također su podvrgnuti liječničkim pregledima. Kad bi se pojavio putnik sa sumnjivim simptomima, cijeli brod je završavao na sanitarnom tretmanu u lazaretu. Bilo je oboljelih koji su završavali život već dan po otkrivanju bolesti, a umrle se pronalazilo u zelenilu pored željezničkih pruga, u lučkim skladištima i drugdje. Bolest se posebno širila među radnicima, također u domobranskoj vojarni na Školjiću, to drugo zbog problematičnog područja oko klaonice na Školjiću, čiji su otpaci završavali u otvorenim kanalima, što je bilo idealno za širenje zaraze. Neka javna perila zatvorena su, dijelom zato što se na njima pralo bolničko rublje, a voda otud otjecala u vrtove sa zasađenim povrćem. Na mostu preko Rječine hitno je izgrađen drveni tunel, dug koliko i most, a onaj tko bi prolazio preko mosta, bio bi u oba smjera dezinficiran.
Pomoć gradskih vlasti
Liječnici su u zapadnoj gradskoj industrijskoj zoni zabilježili čak dvije trećine od ukupnog broja oboljelih građana. Među njima su prednjačili radnici Ljuštionice, zbog čega se Ljuštionicu odlučilo dezinficiralo tri puta na dan. Uvedena je privremena zabrana ulaska i izlaska iz pogona, dakle karantena. Susjedna Rafinerija je za svoje radnike organizirala improviziranu bolnicu. Da bi se stanje poboljšalo, u tvorničkom se krugu ulijevalo u bačve petrolej, katran i sumpor, smjesu zatim palilo u namjeri da se tako uništava i tjera kukce, za koje se pretpostavljalo kako prenose bolest. Posebno osnovano povjerenstvo pregledalo je Ljuštionicu i zaključilo kako se radnici nisu mogli zaraziti baš u samoj tvornici, prije će biti kako su oboljeli od vode i povrća koje se na području Mlake zalijevalo zagađenom vodom. Usporedno s Ljuštionicom, povjerenstvo je provjerilo stanje u Rafineriji nafte i Tvornici torpeda.
U Rijeci je otvoreno šest tzv. ekonomskih kuhinja koje su trebale pomoći općem zdravstvenom stanju građana. U suradnji s Crvenim križem, kuhinje su opskrbljene zdravim i hranjivim namirnicama
Za radnike Mlake, koji su potjecali iz svih dijelova Austro-Ugarske, otisnuti su oglasi sa zdravstvenim uputama na talijanskom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Na svaki zagađeni bunar bila je postavljena ploča, također s četverojezičnom informacijom.
Gradska vlast je odlučila pomoći dijelove stanovništva koji su bili prvi na udaru bolesti. U Rijeci je otvoreno šest tzv. ekonomskih kuhinja koje su trebale pomoći općem zdravstvenom stanju građana. U suradnji s Crvenim križem, kuhinje su opskrbljene zdravim i hranjivim namirnicama. Raspodjela se odvijala tako što su siromašni građani dobivali markice kojima su za 12 solada mogli dobiti obrok što su ga činili juha, komad mesa, varivo i četvrt litre vina.
Siromašni na udaru
Gradonačelnik Ciotta nije se držao po strani: posjećivao je bolesne u njihovim domovima, novčano ih pomagao, sazivao sanitarna i zdravstvena povjerenstva. Na preporuku gradske vlasti, da bi se ojačalo tjelesno stanje radnika, veliki pogoni poput Ljuštionice, Rafinerije i Tvornice torpeda počeli su otvarati radničke kuhinje. To valja čitati i kao informaciju kako ih dotad nije bilo.
Na mostu preko Rječine pristupilo se još žešćim mjerama. Prijelaz je zabranjen u cijelosti, kako pješacima, tako i kolima, a za pridržavanje mjere zaduženi su policajci. Tako se postupilo nakon što se kolera pojavila i na sušačkoj strani grada. S obzirom da je preko mosta dnevno prelazilo najmanje šest tisuća osoba, riječka se industrija našla dodatno pogođena. U njoj su dobrim dijelom radili stanovnici s lijeve obale Rječine, pa takvo stanje na mostu nije moglo potrajati. Sanitarni kordon premješten je iza Sušaka i Trsata.
Bolest je na svoje je došla među siromašnijim žiteljima Rijeke i bliske okolice, iscrpljenima lošom prehranom, nehigijenskim uvjetima življenja i teškim fizičkim radom
Kolera nije poštedjela ni riječku bolnicu. Nakon dijela pacijenata, obolijevati su počeli liječnici. Zabrinutost je narasla u cijeloj Hrvatskoj, Rijeku se počelo doživljavati ulaznim vratima bolesti za teritorij u njenom zaleđu.
Epidemija je trajala od početka lipnja do konca rujna, a to joj je razdoblje, s vrućim ljetnim temperaturama, išlo na ruku. Zaključna bilanca razdoblja bila je posljedično nadasve tužna: 260 oboljelih, uključujući 162 umrla, 95 izliječenih, plus tri osobe s nepoznatim ishodom. Podjednako je bio tužan zaključak o razlozima rasplamsavanja bolesti. Kolera se nije proširila u gradskom središtu, gdje je živjelo bogatije i obrazovanije stanovništvo, s boljim higijenskim navikama. Na svoje je došla među siromašnijim žiteljima Rijeke i bliske okolice, iscrpljenima lošom prehranom, nehigijenskim uvjetima življenja i teškim fizičkim radom.
Čitajući takve podatke iz riječke biografske čitanke, pitam se kako bi reagirali jučerašnji Riječani da su imali nad glavom današnje medije. Bi li sve poprimilo histeričnije razmjere, s dodatno potaknutom štetom ili bi možda barem dijelom okrenuli leđa tako neprofesionalnim, oboljelim medijima, kao nekom vrstom kazne?
Ne znam kakav bi bio njihov odgovor. Znam samo to kako bi se nama, današnjim stanovnicima njihova grada, jako, jako čudili.
Podijeli na društvenim mrežama