Vrlo se malo može reći o tome kad je počelo. Ali da se širilo kao da pada s neba nepobitna je činjenica. Da, okej, bacio bih oko ponekad na tu vijest iz Wuhana kako je ondje epidemija, no nisam tome pridavao značaja. Bila je to tek nejasna slika nečeg što se događa tamo negdje, dovraga, geografski gledano prilično daleko. Moj je um bio u potpunosti posvećen onim projektima vezanim uz otvorenje EPK, stoga nije bilo vrijeme raditi pukotine u ionako slabo koncentriranom mozgu. Glava mi je otvoreni prozor, gleda samo u jednom smjeru, a takva su mi i sjećanja, naoko jasna, ali prizori se izmjenjuju iz dana u dan. No, cijelo ono komešanje, buka s gata, uskoro je nestala. Do mene, a zapravo i do svih nas, dolebdio je oblak. Pun sumnji, ali još uvijek nedovoljno crn da bismo ga bili svjesni. Čovjeku je ponekad potrebno neposredno iskustvo da shvati u kakvom se svijetu probudio.
Sjećanje na kakofoniju
Sada s devetog kata mogu tek pratiti zbivanja napolju. Napuštena telefonska govornica, prazan poligon za pse, zatvoreni kafić, zaobilaznica bez prometa, muškarac koji se trza s noge na nogu dok ide prema bajama u koje će zaroniti u potrazi za plastičnom ambalažom. Opsadno stanje će, kaže dio stručnjaka, potrajati. Začujem iz dnevnog boravka disonantne tonove s gitare, kratko traju jer se kći potom prebacuje sa stolice na stolicu. Škripe. A to dosad nikad nisam zamijetio. Tišina je zaista zastrašujuća.
Čovjeku je ponekad potrebno neposredno iskustvo da shvati u kakvom se svijetu probudio
Susjedi ispod pekli su nešto na balkonu, možda svinjetinu, neko meso u svakom slučaju jer je fino cvrčalo. Rasklopio sam sjedalicu iz Ikee i pustio da mi sunce odmrzne osjetila. Ali, gle, to nije nimalo terapeutski djelovalo već je samo dopustilo da u meni nabuja svijet koji se želi vratiti hitno u sjećanje. Željeznica tutnji, nervozni šoferi sjede na trubama skidajući svece po abecednom redu vozačima ispred sebe, mačori mame ženke svojim pjevom, umirovljenici se žale na užasne bolove iz svih dijelova tijela, muško društvo ispred kioska prodavaonice se prisjeća slavnih dana, motocikli gaze golubove, frizerke se dosađuju ispred salona pričajući o vikend dogodovštinama. Sva ta kakofonija zvukova je nestala kao u crnoj rupi. Dobro lažem, ima i nešto iznimno poetično u ovom dobu što je počelo dolaziti do izražaja – cvrkutanje ptica, toliko je glasno da sam pomislio da se radi o umnoženoj televizijskoj snimci s National Geographica.
Skriveni talenti
Nedjelja, ponedjeljak, utorak, svi su dani postali nalik. Odlučio sam se uhvatiti flomastera, možda mi se posreći pa otkrijem u sebi nevjerojatan talent za crtanje. Uprljao sam nekoliko A4 papira, a kad sam ih završio prilijepio sam ih na zid sobe. Gledao sam ih jedno cijelo popodne. Nikad ništa ružnije u životu nisam vidio. Sve sam poskidao i poput korumpiranog političara s hrpom pravnih dokumenata kompromitirajućeg sadržaja htio ih uništiti na tanke dijelove u onoj spravi za sjeckanje. Zgnječio sam ih i utrpao u koš s ostalim smećem. Bolje sam se osjećao promptno. Svoju sam pažnju potom usmjerio na hodnik zgrade. Nigdje ni glasa. Obuo sam tenisice i oprezno izišao do stepeništa. Rukohvati su obloženi crnom sklizavom gumom. Sjeo sam i spuštao se tako klinački na stražnjici sve do trećeg kata. Tamo sam začuo škljocanje brave pa sam se trkom vratio doma. Posvetit ću se u narednim danima farbanju kupaonice. Čini mi se korisnijom aktivnošću od bilježenja ovakvih dnevničkih zapisa.
Podijeli na društvenim mrežama