Higijena, higijena… Tko bi rekao kako će doći vrijeme kada će nas sa svih službenih megafona uvjeravati kako je higijenska mjera poput redovitog pranja ruku za naše dobro? Kao da smo društvo mizernih higijenskih navika, zaostali na sramotu svog europskog okruženja.
A pranja ruku, plus svega ostalog što uz ruke ide, nema bez sapuna. I nije pitanje samo kakve su nam navike njegova korištenja. Pitanje je ujedno hoće li ga biti dovoljno u trenucima poremećene opskrbe raznim dobrima zbog virusne epidemije. Opskrbljivački vrag nikad ne spava. Kao da smo u kakvim ratnim ili neposredno poratnim vremenima.
Zavirih u riječka iskustva netom po okončanju Drugog svjetskog rata i što nađoh? Naglašenu brigu gradskih i državnih vlasti upravo za podmirivanje potreba stanovništva za sapunom.
Derutna postrojenja i rad na normu
Rijeka je u 1946. uplovila s dvije tvornice sapuna. Jedna od njih nazivala se Rječina i nalazila se na sušačkoj, a druga tvornica, nazvana Ilco, na riječkoj strani grada. Obje su bile mali pogoni, što se posebno odnosilo na tvornicu Ilco, prijeratno privatno vlasništvo, čiji je vlasnik napustio zemlju, ostavivši iza sebe i pogon. Stanje njegove sapunare po završetku rata nije bilo zavidno, što je mogao biti povod više za napuštanje. Postrojenja su stajala derutna, svi su spremnici propuštali, parne cijevi bile su neispravne, a krov pod kojim se sve nalazilo vidljivo trošan. Nakon što je pokrenuta, tvornica je manje-više životarila, držeći se nabave sirovine i plasmana proizvoda u svojim prijeratnim, dakle lokalnim okvirima. Sapunarom je upravljao Narodni odbor Rijeka.
Sušačka sapunara Rječina dočekala je prve poratne dane nezavidnom stanju. Nakon godina nerada, postrojenja i uređaje prekrio je sloj hrđe
Sušačka sapunara Rječina dočekala je prve poratne dane također u nezavidnom stanju. Nakon godina nerada, postrojenja i uređaje prekrio je sloj hrđe. Da bi se iznova pokrenulo proizvodnju, 17 radnika prihvatilo se generalnog čišćenja strojeva. Iskustva im u poslu nije manjkalo, čime se hoće reći kao je npr. među njima bio Božo Franović, u čijim je dokumentima pisalo kako iza sebe ima ništa manje nego 45 godina rada u raznim sapunarama. Prve zime radnicima nije bilo lako raditi dijelom zbog razbijenih prozora objekta, a staklo se nije moglo nabaviti, pa su okna zatvorili čime su mogli, što nije značilo samo i dalje niske temperature u radnom prostoru, nego i doslovce mračan radni ugođaj. Pogon je ipak bio u boljem stanju od istovrsnog s druge strane Rječine, pa je ubrzo definiran improvizirani plan proizvodnje, što je uključilo radne norme.
“Točkicama” do higijenskih sredstava
Koliko je to bila dobra vijest, upućuje podatak o tadašnjoj ograničenoj opskrbi brojnim važnim artiklima, poput šećera, ulja, masti, mesa, jaja, mlijeka, krušnog brašna, krumpira, griza, tjestenine, kave, maslaca, drva, rasvjetnog petroleja itd. Higijenska sredstva nisu bila iznimka. Građani su se opskrbljivali putem mjesečnih potrošačkih karata, popularno nazvanih „točkice“, uvedenih da bi se ono što je na tržištu bilo dostupno raspodijelilo što ravnopravnije. Sapun za pranje se mogao dobiti, kad ga je na policama bilo, pomoću potrošačke karte R1 i R2 u količini od 0,40 dkg, a pomoću potrošačke karte G, D1 i D“ po 0,20 dkg. Toaletni sapun mogao se dobiti, kad ga je bilo, na karte R1, R2, D, D1 i D2, jedan komad po osobi. Dobra namjera nerijetko je uzrokovala repove pred distribucijskim mjestima. Zbog toga je Privredni odsjek gradskog Narodnog odbora odredio da potrošači podižu svoje mjesečne primjerke sapuna različitim danima u tjednu, ovisno o dijelovima grada u kojima žive.
Toaletni sapun mogao se dobiti, kad ga je bilo – jedan komad po osobi
Ugodna je vijest bila kada se u distribuciji pojavio toaletni sapun za djecu, u dobi do dvije godine. Mogao se dobiti na potrošačku kartu D1, dva komada po osobi, u Narodnom magazinu (Nami), što je netom otvorena na Korzu Crvene armije. Da bi se izbjegla gužva, raspodjela se odvijala različitim danima u tjednu, primjerice. utorkom za osobe čija su prezimena počinjala slovima od A do H, srijedom od I do Q, a četvrtkom od R do Z. O djeci i trudnicama se uistinu vodilo posebno računa, čak i kada se stanje krenulo postupno poboljšavati. Potvrđuje to primjer podataka iz 1950 godine. Trudnice i djeca do dvije godine starosti tada su raspodjelom dobivali mlijeko u prahu. Za djecu do jedne godine starosti, Povjereništvo socijalnog staranja i narodnog zdravlja Narodnog odbora prihvatilo se raspodjele punomasnog mlijeka, riže i sapuna. Ti su se artikli mogli dobiti u dječjim dispanzerima. Trudnicama, bolesnicima i udarnicima, tj. najboljim radnicima, također se raspodjeljivalo meso, i to u većoj količini nego što je to bio slučaj s ostalim sugrađanima.
Šverc svih roba se vrlo strogo kažnjavao. Za primjer ostalima, uhvaćeni u toj raboti našli bi se i na novinskim stranicama.
Spajanje tvornica 1947. godine
Novo poglavlje tadašnje gradske sapunske pripovijesti pojavilo se odlukom o spajanju dvaju tvornica. Do spajanja je došlo ožujka 1947. zbog činjenice da pogoni nisu uspijevali dostići pune proizvodne kapacitete, pa se organizacijskim iskorakom to htjelo promijeniti, točnije stvoriti jednu, snažniju i produktivniju tvornicu. Logika je bila jednostavna – umjesto dvije manje, bolje je imati jednu veću. Time je stvorena zapravo jedina tvornica sapuna na primorsko-goranskom i istarskom području. Nova tvornica našla se u nadležnosti Glavne direkcije kemijske industrije Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske, što je značilo kako je dobila republičku važnost.
Nova tvornica je u drugom tromjesečju 1947. dostizala 30 posto prijeratnog proizvodnog kapaciteta svojih sastavnica
I doista, neki rezultati bili vidljivi nedugo nakon spajanja. Nova tvornica je u drugom tromjesečju 1947. dostizala 30 posto prijeratnog proizvodnog kapaciteta svojih sastavnica, da bi potom zakoračila prema potpunom dostizanju prijeratnog kapaciteta. Proizvodnja je, doduše, još uvijek ovisila o nestabilnoj opskrbi sirovinom. Ona je djelomično stizala zahvaljujući Upravi Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu (agenciji UNRRA), da bi se nakon toga u cijelosti usmjerilo opskrbi iz domaćih izvora. Tvornica je bila jedna od rijetkih u zemlji koja je uspijevala osigurati sirovinu sama sebi. Čvrstu masnoću, odnosno loj, dobivalo se iz mjesnih klaonica, a maslinova komina, kao glavna sirovina, nabavljala se poslovnom suradnjom s ovdašnjim trgovačkim poduzećima.
Tvornica je imala organizacijsku jedinicu u Bakru. Tamošnjih 15 radnika radilo je u pogonu sulfurnih ulja koja su se proizvodila od maslinove komine, što će reći od koštica. U pogonu se iz maslinovih koštica vadio ostatak ulja, potreban za proizvodnju zelenoga, marseljskog sapuna, prijeko potrebnog u domaćoj tekstilnoj industriji. Manjak komine znao se u nekim trenucima nadoknađivati korištenjem kukuruznih klica. Otpaci nastali u tom procesu služili su kao gorivo u sušačkim industrijskim pogonima, uključujući sušačku sapunaru.
Proizvodni program riječke sapunare govorio je o tipiziranom sapunu za pranje rublja s 40 posto masnoće, tehničkom glicirenu (on se daljnjom preradom u drugim tvornicama pretvarao u čisti glicerin), a s vremena na vrijeme proizvodilo se i specijalne, tzv. cijepane masnoće za potrebe gumarske industrije.
Danas znamo kako je priča o riječkoj proizvodnji sapuna, bome i o njegovoj ograničenoj mogućnosti dobivanja, pa valjda i korištenja, nešto što čitamo kao egzotičnu jučerašnju pripovijest. No, tko nam jamči kako sve ono što se dogodilo našim roditeljima i praroditeljima zauvijek ostaje na prohujalim vremenskim koordinatama? Eto, do jutros smo bili uvjereni kako nam se više nikad neće dogoditi da nas službeno upozoravaju na takve stvari kao što je održavanje osobne higijene, pa ipak…
Da, život se odvija vrtnjom u krugu. Možda taj krug ima oblik spirale, kako osobno vjerujem, ali je ipak krug.
Podijeli na društvenim mrežama