Napustio nas je Dario Ottaviani. Učinio je to zdravstveno prikovan u postelji, koja je svojom bjelinom, statičnošću i osamljenošću antipod pozornici i scenskim reflektorima što su obojili njegov život. Baš on, baš tako.
Njegova pojava u riječkoj rockerskoj priči promijenila je sve, zahvaljujući iniciranju okupljanja Uragana, premijernog jugoslavenskog, time i hrvatskog rock-benda. Dodamo li činjenicu kako je riječka rock-scena kronološki prva rock-scena u onodobnom istočnom, socijalističkom dijelu kontinenta, čak donekle i srednjoeuropskom, rad s potpisom Darija Ottavianija i Uragana poprima međunarodnu dimenziju.
Trenutak u kojem se sve dogodilo nije signalizirao da bi mogao rezultirati nečim tako velikim i važnim. Mjesto događaja je sušačka Gimnazija, svečana dvorana na zadnjem katu. Učenik Dario Ottaviani ušetao je nju s rockerskim imidžom: njegovo lice, kojemu su ton davale „socijalne“ naočale, prizivalo je u misli arhetipske rock-heroje Buddyja Hollyja i Hanka Marvina. Nakon što je rane jeseni 1960. donio u dvoranu obiteljski gramofon i nešto ploča, u misiji širenja plesnih tonova, naglašavajući one s rockerskom aromom, za njim je pohrlila grupa školskih kolega. Štoviše, podlegla poticaju u tolikoj mjeri da se nedugo potom prihvatila instrumenata i ovladavanja prvim tajnama rock-ritmova. Tako nastala momčad je inicijalna postava benda. Svibnja 1961. prostor za vježbu u Gimnaziji zamijenjen je prostorom u Amaterskom kazalištu Viktora Cara Emina, opet na Ottavijanijev poticaj, gdje društvo odlaže akustična, a u ruke uzima električna glazbala.
Motor pokretač Uragana
Posljednji dan te godine donosi bezimenoj družini prvi službeni javni nastup, u Caru Eminu, obilno začinjen repertoarom Shadowsa. Nastupi što su uslijedili odvijali su se pod opisnim nazivom „ritmički rock-orkestar Amaterskog kazališta“ i sličnima. Dario će predložiti drukčiji pristup, u kojemu će se zrcaliti njegov glazbeni uzor, američki sastav Johnny and the Hurricanes, pa će 7. siječnja 1962., u razgovoru članova na Korzu, bendu okačiti naziv Hurricanes. Da predlagačeva ipak ne bude prva i zadnja, pobrinuli su se ostali sudionici skupa, usmjerivši prijedlog prema domaćoj verziji naziva.
Ubrzanje kojim se zakotrljala biografija Uragana ostalo je povezano s Ottavijanijem u apsolutno svim njenim poglavljima. Sastav će u deset godina djelovanja mijenjati članstvo, što će na koncu dovesti do 26 glazbenika, ali će samo jedan među njima biti konstanta. Faktografske točnosti radi kada govorimo konstanti, primijetiti je kako je dosad riječ o glazbenicima, čime se hoće kazati kako postoji još jedno ime koje je bendovska postojanost od prvoga do zadnjeg dana. To je Ante Škrobonja, član Uragana kao fotograf.
Ottaviani je u funkcionirao u Uraganima kao motor koji donosi stalan korak ispred ovdašnjih ostalih rock-družina, koje su pohitale putem uraganskih začinjavaca. U danima kada se domaće bavljenje rockom ograničavalo na reprodukcijsko slijeđenje stranog rada, Uragani su rano pokazali kreativnu samosvijest. Oni već prvih dana 1962. izvode premijernu autorsku vokalnu temu jugoslavenskog rocka, skladbu Sjećanja. Autor glazbe Ottaviani osmislio ju je kao medium rock, kao skladbu srednjeg tempa. Prema uzusima vremena, Uragani su krenuli kao instrumentalni sastav, pa se pjevačke linije prihvatio Aleksandar Sablić Saša. Na skladbu Sjećanja nadovezalo se početkom 1962. nekoliko instrumentalnih naslova, sve made in Ottaviani. Među njima su Uragan twist i Dvije Tatjane. To su prve autorske instrumentalne teme ju-rocka.
Najpopularniji gradski bend 60-ih
Krenuvši s takvim učincima, Uragani su tijekom svih deset godina rada iznalazili načina da kronološku prednost pretoče i u neke druge, što se u praksi učestalo pokazivalo kao postavljanje standarda ostatku scene.
Uragani su najpopularniji gradski bend 60-ih, bend za čije se nastupe uvijek tražila ulaznica više. Javni koraci Uragana pomno su osmišljeni, od odjeće za nastupe do naslovnica diskografskih izdanja, u čemu se zrcali svijest o žanru unutar kojeg su odlučili djelovati. Oni su družina kojoj na gradskoj sceni nitko ne može parirati brojem diskografskih izdanja, televizijskih nastupa, novinskih napisa i naslovnica glazbenih tiskovina. Dobacili su do samog vrha jugoslavenskih top-ljestvica, i to jedinim jugoslavenskim rock-hitom poslanim iz Rijeke 60-ih. Riječ je o temi Deborah, uspješnici Wilsona Picketta, koja se na EP-ju Uragana pojavila 1968. kao prepjev s Ottavijanijevim tekstom, u društvu s tri potpuno njegove skladbe.
Zanimljivo, Deborah na gradskoj sceni nije uspjela parirati statusu jedne druge teme iz iste izvođačke radionice. Upita li se bilo koju Riječanku ili Riječanina što pamte iz onodobnih gradskih nota, odgovor je obvezno – Školjka. Ta se Ottavianijeva tema prometnula 1965. u amblematski naslov gradske scene te najavila kandidaturu za prvi jugoslavenski rock-hit.
Jedna od ključni odlika karijere Uragana je evolucija benda. Ona ima početnu točku u dječački pristojnim, „naivnim“ instrumentalnim danima (sklone Champsima, Johnnyju and the Hurricanesima, Shadowsima), slijedi je prevođenje u medium rock i slične vode pop-ugode (Beatles, W. Pickett), da bi konačnu luku iznašla u zvučnom i scenskom gardu koji u prvi plan gura žešći zvuk (pjesmarica grupe tada uključuje teme CCR-a, Stepenwolfa itd.). Uragani kontinuirano prate žanrovske mijene rocka na svjetskoj sceni, što je strategija s Ottavijanijevim potpisom. Posljedak je ono najbolje što rock može ponuditi: kompaktan spoj glazbene strasti i izvođačke pameti.
Pionirski promotor rock-kulture u Hrvatskoj
I silazak Uragana sa scene 1971. obojen je Ottavijanijevim držanjem priključaka sa svijetom. Zapazivši 1969. pojavu nadarena glazbenog dua Neda i Miljenko, Ottaviani odlučuje zaigrati na usporednu kartu. Duo prerasta u trio, s nazivom koji će uključiti i Darija, iza kojeg će pak ostati ubrzo upokojeni Uragani. Ottaviani će se u tomu prvom jugoslavenskom folk-triju također uspješno autorski okušati. Sve će potrajati do 1973., kada se folk-formacija vratila u prvotni, binarni oblik.
Ne računajući kratku suradnju s grupom Hot dog i jednako kratko oživljavanje imena Uragani 1975., Ottaviani je sredinom 70-ih ulagao energiju u organiziranje nastupa drugih izvođača, u grafičko dizajniranje i slično, no to će već postati jedna druga i drukčija priča.
Konačan životni zbroj u Ottavijanijevu slučaju vraća sve na glazbenu pozornicu, na kojoj je postao pionirski promotor rock-kulture u Hrvatskoj te na mnogo širem, europskom prostoru. To znači kako ćemo ga pamtiti kao uistinu veliko ime ovdašnje pop-kulture.
Podijeli na društvenim mrežama