Večer je bila lijepa, ova subota, 12.12. Bio sam doma, bahato se razbacivao s vremenom kao da ga imam napretek. Izbjegavao sam diplomatske krize s ukućanima vješto balansirajući između njihovih želja i vlastitih imperativa. Ovo posljednje se odnosi na obavezno gledanje 42. Ri Rocka.
Stavio sam pod povećalo ekran kompjutera (ona zajednička gledaona bila je zauzeta iz prethodno objašnjivih razloga), čekao rezultate proglašenja pobjednika iz ovih i onih kategorija. Usput sam pratio i sviranje bendova koji su nastupali. Ipak, najviše me zanimalo kako će žiri odlučiti o albumu godine. Hoće li mi izbor izazvati gorčinu i brzo diskretno smaknuće svakog ukusa kod gospode, ili, naprotiv, ukazati na postojanje izvođača kojeg valja poslati direktno velikom izdavaču, a ne ga pustiti da čeka u redu kao za ulazak u butežicu s maskom na licu gdje je dozvoljeni broj kupaca sveden na jednog.
Album godine
Dakle, prekrižio sam ruke na grudima, to je gard kojim najčešće ukazujem na preventivnu ljutnju u slučaju da mi izbor ama baš nikako ne odgovara, i čekao da se nesreća obznani. Samog sam sebe ponudio tostom i čašom vode, a cigaretu, onu jednu dnevnu, potrošio ispuhujući dim na prozoru u buru. A onda su počeli galamiti na bini sada slijedi TA kategorija! Plamičak nade mi se upalio u očima, naivno sam čekao nešto stvarno kul. Ali, opet, drugi dio mene se osjećao užasnuto pa sam poželio otići u WC samo da izbjegnem oslovljavanje pobjednika. Međutim, prije nego li sam kukavički izbjegao susret sa sanitarnim čvorom izrekli su ime – GRAPEVINE BABIES s albumom Funkle Ben’s Sex Potion!
U nedostatku izmišljene strategije veselja skočio sam na krevet. Izdržao je mojih 65 kg, a onda sam odskočio s njega koljenima na parket. Ne morate biti stručnjak za traumatologiju da biste skužili da je ateriranje izazvalo bol. Smanjenog i prolaznog inteziteta. Kao da sam propješačio Himalaju u tenisicama.
Kako se nikad nisam bavio osobito mudrim planiranjem budućnosti sljedećih sam gotovo sat vremena, mijenjajući kanal na youtube, potrošio na slušanje spomenutog albuma. Kao i prvi puta, postavljen na besplatno korištenje, izazvao je u meni isti učinak – neuravnoteženo mi se tijelo počelo uvijati pod tim gibajućim funk soul grooveom, ženskim vokalima i ponekad dijaloškim, duhovitim, rješenjima, brass sekcijom kao izvedenom drito iz Blood, Sweat&Tears, samouvjerenom ritam sekcijom (sastav Grapevine Babies broji nešto manje članova nego li komunistička partija Kine), glavnim vokalom koji vodi kroz pjesme čas agresivno, čas umjereno prema razrješenju nalik Slyu iz Family Stone, gitare bluzerski voze naglašavajući beatove i kratkotrajno se upuštajući u izvrsne solo dionice.
Grapevine Babies su predodređeni za uspjeh, a posljedice bi se mogle osjetiti i globalno, ne samo lokalno. I, da, ovaj je album s devet neodoljivih komada jednostavno – intuitivno – predviđen pojaviti se na vinilu! Svirka im je sigurna i neprobojna poput automobila kakvog šefa tajne policije, i svaka odsvirana nota je na svom mjestu, kao ruka u rukavici.
A sad idem na kraći dopust od saslušanja Funkle Ben’s Sex Potion, pa ću mu se vratiti možda sutra. Preksutra sigurno.
(Grapevine Babies / Foto: Distune promotion press)
Podijeli na društvenim mrežama