Mrak je počeo padati već prošle godine, negdje upravo početkom ožujka, kad sam imao posljednju pravu svirku pred natiskanom publikom.
Svjetla su radila u maloj svečanoj dvorani u Zadru, ozvučenje nije trokiralo, atmosfera izrazito prijateljska, bilo je čak i pića u dovoljnoj mjeri, histerija je, međutim, izostala, ali to ne iznenađuje jer je gledateljstvo bilo mahom srednje dobi.
Pod snažnim sam reflektorom gotovo zaboravio da nam prijeti virus, nisam o njemu razmišljao kao o nečem živom već kao o prolaznoj stvari koja će nas naprosto preskočiti u nastupajućem proljeću. Tih sam dana ipak prestao spavati mirnim zimskim snom, pretpostavljam da je intuicija bila u stanju pripravnosti. Povremeno, kao tijekom te svirke, uzela je predah, nije ni pisnula.
Gitara me drži na životu
Kad sam sljedeći dan doputovao kući i raspakirao sebe, gitaru sam iz prostorno ekonomičnih razloga gurnuo pod krevet. Nisam njome vezan korijenima, ali sam neraskidivo spojen, ona me održava na životu, gura u sve pore postojanja, privatnog i profesionalnog. Drži me u zagrljaju koji nalikuje onom posljednjem, oproštajnom. Lako se dade prepoznati muzičara jer nekako stoji sam za sebe izoliran od okoline, tražeći suglasnost između sebe i svijeta, nastojeći nikada ne zaruzinaviti i biti sukladan s vremenom.
Međutim, sad je vrijeme mijenjanja, prošlost kakvu smo poznavali ćemo konzervirati i pohraniti u naše uspomene i pospremiti u vremenske kapsule. Polako će one negdašnje koncertne gužve prekriti tanak sloj prašine, rok uporabe se istrošio, pa će se na takva mjesta odlaziti u sterilnim okolnostima, pomalo ukiseljeno. Umjesto svježe porcije rokenrola, svjedočit ćemo delikatnim distanciranim međuljudskim odnosima, preskočit ćemo ugodne ćakule, stiskanja ruke nakon dugog izostanka iz fizičkog društvenog života, bliskost će postati nepoželjna i cinična.
Siguran sam da će unatoč toj hladnjikavoj atmosferi izvođač dati sto posto na bini, tja, teško je uopće zamisliti drugačije! Možda će čak i slabo raspodijeliti svoju energiju, trošiti se preko mogućnosti, pa tek upola svirke ravnomjernije presložiti snagu, za to je potrebna kompetencija i iskustvo što će nakon velike pauze od pozornice trebati učiti iznova.
Pogo ili pristojna udaljenost?
Na licima gledatelja početi ćemo uočavati blage grčeve, razvlačit će nam se usta od poletnosti, na trenutke ćemo zaboravit na ravnodušnost koja nas je okružila, no hoćemo li taj osjećaj prenijeti i na ostatak tijela ili ćemo ostati, iz opreza i preporučene nužnosti, ukopani na mjestu? Pogledavat ćemo se međusobno, procjenjivati situaciju, netko će prvi poskočiti nakratko, ubaciti se u pogo-mod, jer ljudskost je prilagodljiva, pokretna, ali i povodljiva, no pitanje je hoćemo li se željeti ponovno dodirivati ramenima i boriti se za što bliže pozicije našim idolima (ali i prijateljima, naravno), odmah uz binu, nešto što je do nekidan bilo razumljivo samo po sebi. Slutim da će se nakratko misli o nepoželjnosti bliskih dodira povući ustranu, ponijet će nas bend jer tako je oduvijek bilo, no potom će se ekspresno sve vratiti u pripravnost i stat ćemo u prepristojnu udaljenost.
Kakvi će nam biti budući doživljaji takvih grupnih okupljanja? Dosadni poput odlaska u kino dvorane? Lišeni električnih reakcija u našim stanicama?
Podijeli na društvenim mrežama