Jedna od tih drugih povezana je s podatkom kako je sirovina za rad Rafinerije šećera imala oblik sirovog šećera koji je stizao jedrenjacima, da bi se u Rijeci prerađivao u rafinirani.
A čim smo u društvu jedrenjaka, evo uzbudljive dimenzije pripovijesti. Dopremali su oni sirovi šećer s odredišta udaljenih tisućama morskih milja, sijekući oceanske valove, boreći se s bijesnim naletima vjetra, te sukobljavajući s piratima/gusarima, kojih se u 18. stoljeću u nekim dijelovima svijeta baš namnožilo. Je li ući u Kvarnerski zaljev značilo stići u sigurnu zonu na kraju puta? Evo epizode koja kaže – nije.
Godina je 1767., riječka Rafinerija radi već 15 godina i posao se uhodao. Godina tek što je počela, prvi su dani siječnja, a s Cresa u Rijeku stigli su glasovi o pomorskoj katastrofi. Uz obalu otoka Suska potonuo je veliki nizozemski jedrenjak, pun šećera namijenjenog riječkom pogonu. Vijest su donijeli neki Rovinjani, koji su svojom brodicom dopremali na Cres voće. Kad je prva, neslužbena vijest o događaju stigla do ušiju mletačkog poglavara Cresa i Lošinja, kneza i kapetana Alvisea Pierra Cornera, on je smjesta pozvao k sebi zapovjednika (patrona) rovinjske brodice. Zapovjednik Francesco da Zara rekao je poglavaru kako je informacija o brodolomu pouzdana te da je za sve čuo prije tri dana u Osoru. Tamo su mu kazali kako je toga dana u Osor stigao glasnik iz Malog Lošinja s pismom o događaju, ali da je daljnje širenje informacije službenim kanalima – što je bilo u nadležnosti kneževa osorskog kancelara Antonija Negrija – zastalo zbog nevjerojatno lošeg vremena koje je tih dana vladalo Kvarnerom. Glasnici nisu mogli na put, čak je zabijelio snijeg. Knez je po razgovoru s Da Zarom odlučio učiniti ono što mu je dužnost, priskočiti u pomoć nastradalom brodu, ma što to u konkretnom slučaju značilo. Službena informacija ionako će stići.
Kancelar Negri bio je znan kao pedantan činovnik, pa ne čudi što će za svoga kneza sastaviti iscrpan i detaljan službeni izvještaj. Tako je činio u svim situacijama kada se to od njega očekivalo, što su potvrđivali njegovi raniji zapisi, puni pojedinosti iz svakodnevnog života na Cresu, Lošinju, te susjednim otocima i otočićima. Negrijev tekst dobio je oblik zapisnika razgovora s patronom rovinjske brodice, s nizom pitanja i odgovora.
No, prije negoli na temelju tog izvještaja rekonstruiramo što se i kako dogodilo pored Suska, valja nam reći otkuda podaci za ovaj napis. Njih možemo zahvaliti istraživaču ovdašnje pomorske povijesti Branku Kojiću, koji se s havarijom nizozemskog broda susreo istražujući dokumente iz života nekadašnje creske općine, koji se danas čuvaju u Državnom arhivu u Rijeci.
Negrijev spis ima stotinjak stranica. I to kakvih! Čitaju se poput kakve kronike, vođene iz dana u dan, koja pomno bilježi što je poduzimano u istrazi o brodolomu, od prve vijesti prispjele na Cres do povratka istražitelja sa Suska, nakon istrage koja je potrajala 20 dana. Kronika je zapis sličan kriminalističkom romanu, pun dramatičnog naboja.
Prema tom spisu, Negri, s njime i dvojica vođa spašavanja, jedan creski kalafat te još nekoliko osoba krenuli su rano ujutro 12. siječnja, barkom s jedrima iz Cresa prema Susku, udaljenom 45 milja. Putovali su dobro do 11 sati, ali ih je tada omeo pojačan vjetar, pa su odlučili prenoćiti na otoku Srakane. Sljedeće jutro krenuli su put Suska i uz povoljan vjetar stigli za jedan sat. Čim je stupio na obalu, kancelar je dao nalog da mu dovedu seoskog glavara. Titula glavara odnosila se na ono što danas znamo kao Gornje Selo, s obzirom da Donje Selo tada još nije postojalo. On, imenom Anton Sutura, „bude odmah podvrgnut preslušavanju“, pa se iz njegovih riječi saznalo što se događalo od trenutka kada se u selu doznalo za potonuće broda do Negrijeva dolaska.
Brod je stradao u petak, 2. siječnja 1767., u noći s jakim udarima vjetra i snijegom. Od cijele posade spasio se samo jedan mornar. Isplivao je na obalu i naišao na kuću nekog Martina Morina, koji ga je pustio prenoćiti. Morin je o nepoznatom posjetitelju ujutro obavijestio seoskog glavara, potom se skupilo 15-16 mještana koji su se s mornarom uputili prema mjestu stradavanja. Putem su u moru ugledali dva mrtva mornarska tijela, ali ih nisu dirali. Zatim su pronašli brod, izvrnut na bok, a ležao je na dubini od 5-6 „sežanja“, ma što značila ta mjera. Čini se kako to nije bilo preduboko jer su olupinu uspjeli privezati konopcima te uz pomoć nekoliko bracera dotegliti prema najbližoj uvali.
Nađene očuvane predmete s olupine prenijelo se na obalu. Vrijednije stvari smjestilo se u tri nenastanjene kućice, gdje ih je preuzeo čuvati kancelar pomorsko-zdravstvene službe g. Zotti. Kućice su zaključane.
Na pitanje kancelara Negrija što se dogodilo s mrtvim tijelima mornara pronađenim na obali, seoski glavar odgovorio je kako ih je pretražio spašeni mornar. Kod jednoga je našao lisnicu s 4-5 srebrnih kovanica kakvih u selu dotad nisu vidjeli i to je bilo sve. Spašeni mornar u međuvremenu je napustio otok, tvrdeći kako mora otputovati u Rijeku da bi o nesreći obavijestio trgovce čiji se prevozilo teret. Ukrcao se u rovinjsku brodicu i otplovio za Rijeku.
Na pitanje što je o brodolomu ispričao spašeni mornar, seoski je glavar odgovorio kako je od njega čuo da je brod jedrio prema Kvarneru cijeli taj dan. A kada je stigla noć, zbog guste tame i snijega, nije se primijetilo koliko su blizu obale, pa su udarili o grebene na sjevernoj strani otoka. Brod je smjesta počeo tonuti. Nitko od posade nije imao pojma gdje se nalaze. Spašeni je mornar bio jedina osoba na brodu koja je znala plivati. Zgrabio je neko veslo, bacio se u more i doplivao do obale. Svi ostali su potonuli s brodom. Mornar je glavaru kazao svoje ime, naziv broda i ime kapetana, ali to ovaj nije upamtio. Sam pak nije pitao mornara iz koje su luke isplovili, ni kada se nesreća dogodila, ali mu se činilo da mu je mornar kazao kako se plovilo nekoliko dana bez pristajanja.
Na kraju preslušavanja, kancelar je naredio glavaru da mu pred ključeve kućica sa sklonjenim brodskim predmetima. Zotti je također pozvan na razgovor, a na njega je donio popis spašenih predmeta i predao kancelaru. Što je bilo jednako važno, Zotti je nešto više razgovarao sa spašenikom i saznao kako se kapetan broda nazivao Tomass. U jednom kovčežiću izbačenom na obalu pronašla se i kapetanova pomorska knjižica, koja je to potvrdila. Prezime se nije uspjelo pročitati zbog lošeg rukopisa. Spašeni mornar kazao mu je kako se zove Giuseppe Staraggi te da je rodom iz Sorenta kraj Napulja.
Uslijedio je set pitanja o tomu što se poduzelo na spašavanju brodskih predmeta i tereta. Prema onomu što se čulo od Zottija, rovinjska brodica htjela je pomoći u spašavanju, pa se njezin zapovjednik Bajok, s dvojicom svojih ljudi i spašenim mornarom, ukrcao na neku od susačkih manjih barki, zaputio do potonulog broda i krenuo pretraživati morsko dno. Pronašli su kapetanovo tijelo, koje je prepoznao spašeni mornar, pa su ga kukama izvukli iz mora. Zotti je na kraju preslušavanja upozorio kako je u moru pored broda ostao jedan veliki željezni sanduk, koji bi bilo dobro izvući čim prije.
Kancelar je na to odlučio sastaviti proglas stanovnicima Suska, svima koji se nalaze na otoku i onima koji budu dolazili na otok, kojim se zabranjuje prisvajanje bilo čega s broda bez sudskog dopuštenja. Za neposluh se predvidjelo vrlo stroge kazne. Svi koji su spasili ili našli nešto što bi pripadalo potonulom brodu, posebno novac i vrijednije predmete, pozvani su to smjesta prijaviti kancelaru. U protivnom će odgovarati za pljačku. Štoviše, tko prijavi sudu osobu koja je prisvojila neki predmet s broda, dobit će za nagradu dio toga predmeta ili neku drugu nagradu koju odredi sud. Ime prijavitelja ostat će u tajnosti. Kancelar je dao proglas mjesnom župniku da ga ovaj objavi lokalnim stanovnicima za vrijeme mise, uz obvezu upoznavanja s proglasom na hrvatskom jeziku, da bi ga mogli razumjeti baš svi.
Kancelar je potom preuzeo ključeve triju kućica u kojima su bili predmeti s broda. Uslijedio je pregled predmeta, s popisom u ruci. Ključevi su zatim predani seoskom glavaru, uz napomenu kako će on biti osobno odgovoran i za ono što je u kućicama i za ono što se još nalazi na obali.
Očevid na mjestu brodoloma, kojim se htjelo provjeriti što se još od opreme nalazi na brodu, uma li još mrtvih tijela te odrediti što se može dodatno poduzeti za spašavanje robe i brodskih predmeta, učinjen je po lijepom vremenu. More je bilo mirno, a da bi se površina dodatno umirila, izlilo se na nju nešto ulja. Obilaskom lokacije i područja oko nje, našlo se samo željezni sanduk o kojemu je govorio Zotti. U njegovu vađenju krenuli su pomagati i mještani. No, pokazao se teži nego što se mislilo. Na dnu su se vidjele njegove noge, a kada se od kovčega pri pokušaju izvlačenja otrgnuo komad metala, na kojemu se prepoznalo zalijepljen pepeo, zaključilo se kako je riječ o štednjaku. Vrijeme se moglo promijeniti, pa se od štednjaka do daljnjega odustalo u korist spašavanja vrijednijih stvari. Uskoro se pronašlo kormilo i bačvu za vodu s metalnim obručima. Brod je izgledao zdrobljen, ali se nije raspao, ili barem ne još. Uz podosta zagledanja, na njemu se pročitalo naziv „En Laurenz 1766“. To je značilo da je brod bi nov, tek izašao iz brodogradilišta.
Kancelar se potom vratio u svoj stan te naredio voditeljima spašavanja da s grupom lošinjskih mornara, koji su se zbog spašavanja zadržali na Susku, te uz pomoć mještana, skinu s broda sva jedra, da ih ne bi odnijelo more. Navečer su voditelji donijeli u kancelarov stan popis spašenih stvari i zakleli se kako nisu otuđili ništa. On je naredio da lošinjska bracera koja je trebala vratiti mornare u Mali Lošinj dopremi iz Lošinja vitla i ostalo što je potrebno za izvlačenje brodskog trupa. S mornarima je otputovao i creski kalafat. Kancelar je bio toliko nepovjerljiv prema svima da je pred polazak, u potrazi za skrivenim ukradenim brodskim predmetima, osobno pretražio braceru.
Tako je završio prvi dan njegova boravka na Susku. Što se događalo sljedećih dana, čitajmo u novoj kolumni.
Podijeli na društvenim mrežama