“Leica format” i “Vježbanje života” – predstave o otiscima riječke prošlosti u njenoj sadašnjosti

U jeku novih i opet kontroverznih manipulacija činjenicama o povijesti grada Rijeke, kao i dojmovima o njegovu ili radije njezinu identitetu, riječki HNK Ivana pl. Zajca obnavlja dvije predstave i same nastale prema dvama romanima o otiscima doživljaja i života iz prošlosti Rijeke u njezinoj – sadašnjosti.

Na samom početku nove sezone povezuju se dvije predstave o Rijeci, „Leica format” 22. rujna i „Vježbanje života, drugi put” 24. rujna 2021. u RIJEČKI DIPTIH, s namjerom u narednim sezonama pridružiti im i inscenaciju romana Bekima Sejranovića „Nigdje, niotkuda“ u budućem Riječkom triptihu.

Obje će obnove po mnogočemu biti premijere, i po režijskim intervencijama i po promjenama u glumačkim podjelama.

Obnova dviju predstava

U „Leica formatu” Daše Drndić u adaptaciji Gorana Ferčeca i režiji Franke Perković sudjeluje tako cijela nova generacija studenata Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a kao i u „Vježbanju života – drugi put”, u mnogim ulogama pojavljuju se nove glumice i glumci u riječkim ansamblima Hrvatske drame i Talijanske drame, Serena Ferraiuolo, Andrea Tich, Romina Tonković te gosti Stefano Surian i Sven Jakir.

Elis Lovrić i Zrinka Kolak Fabijan vraćaju se u „Vježbanje života”, a legendarna Neva Rošić, u 87. godini života, sada iz „Vježbanja života” prelazi i u „Leica format”. Spomen godina ove doajenke hrvatskog glumišta i rođene Riječanke, uz njezino odobrenje, poruka je ohrabrenja svima nama da vježbanju života, posebno u današnje pandemijsko vrijeme, životna dob ne mora postaviti granice.

Pišući o Rijeci „izvana” i „iznutra” Daša Drndić neprekidno preispituje vezu između čovjeka i grada: govore li građani Rijeke istim jezikom i koriste li iste riječi kada opisuju svijet oko sebe, prepoznajemo li preko jezika „prave“ građane nekoga grada ili to prepoznavanje ovisi o drugim odrednicama koje u nekim slučajevima daju naslutiti da se preko puta nas nalazi osoba koja naprosto ne pripada nigdje? Kako ovaj grad živi s ljudima koji se ne daju uvesti u goblen čistog jezika, čistog grada, čiste nacije? Predstava „Leica format“ ohrabruje u prepoznavanju tuge i komike, kao i banalnosti i nasilja koji se uz nas vuku dok koračamo „svojim“ gradom.

Tanja Smoje / Foto: HNK Ivana pl. Zajca

Nova inscenacija „Vježbanja života“ prema legendarnom romanu Nedjeljka Fabrija u režiji Marina Blaževića, koji s Lucijom Klarić, Majom Ležaić i Nikolinom Rafaj potpisuje i dramatizaciju romana,  nije ni obnova ni rekonstrukcija nekadašnje predstave. Novo „Vježbanje života“ ulazi u povremeni dramaturški dijalog, istodobno sentimentalan, ali i kritički, s predstavom Fabrija, Gašparovića i Para, a usto i predlaže pristup romanu i njegovoj prvoj slavnoj inscenaciji s početka devedesetih iz odgovornosti i perspektive današnjeg vremena. „Vježbanje života – drugi put“ stoga je predstava kojom se po drugi put, ali i na drugačiji način scenski čita Fabrijev roman. Ona je i hommage i dramaturško-redateljsko-glumačko preispitivanje nekadašnjeg „Vježbanja života“, ali i povijesti riječkog Kazališta odnosno grada Rijeke.  U osnovi strukture dramatizacije su perspektive ženskih likova romana, ali i perspektive glumica koje ih izvode jer, kako kaže Marin Blažević, „pronašli smo drugu mogućnost čitanja povijesti, onu iz ženske perspektive,  koja izmiče iz fokusa velika povijesna imena, koja su naravno sva bila muškog roda“.  Predstava, jedan od ključnih projekata programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. i jedna od najiščekivanijih u Rijeci, predstava je o riječkoj povijesti od početka 19. stoljeća s, za razliku od romana čija se radnja zaustavlja 50-ih godina 20. stoljeća, produžetkom sve do 90-ih godina.

U spomen na Dašu Drndić i Miru Furlan

„Pokušali smo otvoriti teme koje su obilježile život Rijeke nakon trenutka u kojem roman završava, a u nekim perspektivama dolazimo i do današnjeg dana. To je i predstava o kazalištu, o riječkom HNK Ivana pl. Zajca, što je u prošloj dramatizaciji bio sporedni, a u našoj postaje jednim od osnovnih motiva jer su se, naprosto, neki od ključnih događaja zbili upravo u kazalištu“, kaže Blažević. Ili ukratko, dok se prva dramatizacija uglavnom bavila političkom poviješću Rijeke i otkrivanjem njenih zapostavljenih manjinskih identiteta, u prvom redu onog fijumanskog, nova dramatizacija bavi se poviješću Rijeke iz perspektive žene.

„Riječki diptih” izvodi se u spomen na Dašu Drndić i Miru Furlan. Formati života tih dviju žena i umjetnica bili su i ostat će izvan naših prostora i vremena.