Prerada nafte i Miroslav Blažević Ćiro? Zapravo, pitanje je još šire: prerada nafte i nogomet? Imaju li te dvije aktivnosti bilo kakvih zajedničkih točaka? Čini se da je odgovor već na prvu loptu negativan, ali je istina suprotna. Dapače, prije nego što će biti napisano Ćirino rafinerijsko loptačko poglavlje, postojalo je još nekoliko rafinerijsko-nogometnih poglavlja, a ono Ćirino se na njih samo nadovezalo.
Pozabavimo se time.
Nogometaši u Rafineriji
Prema čestom običaju riječkih poduzeća u neka druga vremena, i Rafinerija je imala svoj nogometni klub. Radnički, dakako. Sudački zvižduk za početak prve utakmice rafineraca-nogometaša poslije Drugog svjetskog rata začuo se 10. lipnja 1945. godine, u 9 sati, na Campu Cellini, današnjem Omladinskom igralištu na Belvederu. Rafinerci su tada nastupili pod imenom Romsa i odmjerili snage s momčadi Dopunske brigade. Utakmica je odigrana samo tridesetak dana nakon ulaska antifašističkih snaga u grad na Rječini pa je doživljena kao jedan od prvih znakova poratnog normaliziranja gradskog života.
Sljedećih mjeseci Rafinerijini nogometaši dobili su priliku zaigrati u gradskom prvenstvu, u sezoni 1945./46. Prvu utakmicu odigrali su 11. studenog 1945., također na Campu Cellini. Romsa se toga dana upustila u nadmetanje s momčadi Torpeda. Uslijedile su utakmice protiv još osam ekipa koje su predstavljale pojedina gradska poduzeća. Zanimljivo je kako je u sastavu Romse kao veteran nekoliko utakmica odigrao Rodolfo Volk, igrač koji je u sezoni 1930./31., kao napadač Rome, bio najbolji strijelac talijanskoga državnog prvenstva. U samo pet sezona taj je Riječanin dao za Romu 103 gola. Od najboljih igrača tih riječkih ekipa formirano je 1946. Sportsko društvo Kvarner – Quarnero, koje će s vremenom promijeniti naziv u HNK Rijeka. Ta se rečenica može pročitati i ovako: Rafinerijina ekipa jedna je od momčadi iz kojih je izrastao današnji HNK Rijeka.
Veza s Kantridom
Sljedeća ključna godina Rafinerijinim nogometašima bila je 1949., kada je osnovan NK Nafta. Njegovi igrači putovali su na utakmice isprva kamionima s drvenim klupama. Kamioni su potom zamijenjeni dvama autobusima, koji su tijekom tjedna prevozili rafinerce iz gradske okolice na posao i s posla, a nedjeljom bili slobodni, pa su ih koristili igrači. Godine 1969. preimenovan je u NK INA.
Rafinerijini poklonici nogometa nisu se vezivali samo uz stadione na kojima se igraju niželigaške utakmice. Znali su oni kročiti i na prvoligaške terene, u nimalo bezazlenoj ulozi.
Nekoliko primjera? Kao igrač koji mnogo obećava, operater Sergio Makin, u Rafineriji od 1970. do 1971. godine, napustio je pogon i profesionalno odjenuo dres NK Rijeka. Sličnim se stopama zaputio Ranko Buketa, rafinerijski operater od 1975. do 1993., postavši najprije igrač, a potom trener omladinskog pogona NK Rijeka. Nije sve ostajalo na muškom rodu. Vojka Smajla, kemijska analitičarka u Laboratoriju, postala je 1970. članica novoosnovane ženske ekipe NK Rijeka, kao jedna od dvadesetak djevojaka koje su se usudile narušiti muško carstvo na travnjaku Kantride.
Veza sa stadionom na Kantridi znala je biti i drukčije vrste. Dio rafineraca tamo je obavljao najviše klupske dužnosti. Počelo je to još šezdesetih, kada je Rafinerijin direktor Stjepan Koren preuzeo usporednu dužnost predsjednika NK Rijeka, od 1960. do 1963. godine. Direktor Želimir Gruičić činio je to isto od 1989. od 1991. godine. Direktor Franjo Šoda predsjednikovao je na Kantridi 1996. i 1997. godine. Direktor Sanjin Kirigin bio je predsjednik NK Rijeka od 2000. do 2002. godine.
Nekim rafinercima Kantrida nije bila dovoljna. Ni domaći stadioni uopće. Vojislav Bižić, djelatnik Rafinerijine Stambene službe, godinama je sudjelovao u organiziranju međunarodnog turnira za mlade nogometaše Kvarnerska revijera. Riječ je o ozbiljnom poslu, što potvrđuje podatak kako je Kvarnerska rivijera u jednom trenutku 1970-ih izrasla brojem sudionika u najveći svjetski turnir, sa 16 domaćih i 16 stranih momčadi. Bižić je 1978. počeo raditi kao instruktor Fife. Bilo je to u njegovoj 28. godini, postavši najmlađi Fifin instruktor. Zadaća mu je bila baviti se organizacijskim poslovima, dakle ugovorima, putovanjima, televizijskim prijenosima, obvezama profesionalnih i amaterskih igrača itd. Ante Tomaš, Rafinerijin zaposlenik od 1965. do dvijetisućitih, bio je znan kao predsjednik Disciplinske komisije Hrvatskoga nogometnog saveza. Član Komisije postao je 1991., a 1998. predsjednik, ostavši na toj dužnosti nekoliko mandata.
Ćinirini rafinerijski dani
Možete li nakon takvih informacija, pomisliti kako je Miroslav Blažević bio neko vrijeme ništa manje nego – zaposlenik Rafinerije nafte?
Budući trener i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, koja će pod njegovim vodstvom dosegnuti na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. treće mjesto, vodio se na popisu Rafinerijinih radnika nekoliko godina. Ćiro je u Rijeku je došao kao metalostrugar (tokar) 1. ožujka 1960. godine iz FK Sarajeva i na Mlaki je stavljen na popis djelatnika Prodajnog sektora. Tu se isprva službeno vodi kao pomoćni referent, zatim kao referent za prodaju, potom je pomoćnik referenta daktilograf.
Blažević daktilogaf? Je li Blažević doista dolazio na radno mjesto u Rafineriji ili je na popisu radnika bio samo zabilježen, što je bio kakav-takav preduvjet za primanje plaće? U telefonskom razgovoru s potpisnikom ovih redaka, koji ga je podsjetio na njegove rafinerijske dane, Blažević se priklonio stavu: „Pa, pomalo sam i radio“. Što bi to moglo značiti, razjasnilo se već sljedećim rečenicama: „Sine moj, u Rafineriju sam dolazio po ulje. Imao sam pun gepek ulja jer ga je moj tadašnji auto trošio više nego benzina. Bio je to Fiatov millecento, model iz 1954.“ Blažević se prisjetio i toga kako je plaća u Rafineriji bila mala, s njome se teško živjelo. Ipak, priznaje, da nije bilo Rafinerije, bilo bi mu još teže. Neke djelatnike iz tih vremena nije zaboravio. „Sjećam se tadašnjih rafineraca, npr. inž. Marijana Kolomba, također direktora Stjepana Korena. Taj je bio politički jak.“
Bilo je to vrijeme kada je Blažević primao plaću na Mlaki, a odrađivao je igrajući u NK Rijeci, što je potrajalo od 1960. do 1963. godine. Nakon toga zaputio se nogometnim putevima u Švicarsku. Kako je u Rafinerijinim dokumentima zabilježeno, zbog „samovoljnog napuštanja zaposlenja“, iz radne je evidencije brisan 22. lipnja 1965. godine.
Ima li i danas takvih Ćira Blaževića po riječkim državnim tvrtkama? Koji rade, a da ne rade, jer je nas odgovorni uvjeravaju kako je to, citiram, državni interes? Pitanja li za naivce. Države se mijenjaju, ali zapravo i ne mijenjaju.
Podijeli na društvenim mrežama