Iz naraštaja u naraštaj krajolik se mijenjao, dakako, no ovo basnoslovno bogatstvo prirodne ljepote nas je održavalo u nekoj vrsti perverzne ljubavi i ucjenjivalo nas da to čuvamo pod svaku cijenu. Pomislit ćete, vi koji unatoč sentimentalnom uvodu i dalje čitate ovo, da sam posenilio i, evo, samo što nisam počeo veličati i starorimske skulpture koje su solidne copypaste antičke grčke tematike, i pitate se gdje su nestale zafrkancije i metafore, rokenrol, povjerljive ispovijedi, skandali i promašaji, happy end raspleti?!
“Ča ćeš bit kad budeš veli?”
Pa, umjesto svega toga uvaljala se u moju utrobu tjeskoba veličine Mjeseca, i nikako ne bih htio pozvati ikoga da mi se pridruži u tom osjećaju. Kad sam bio klinac susjedi, rodbina, tata, mama, mačke i psi, pitali bi me: “Ča ćeš bit kad budeš veli?” Jože sigurno ne, pomislio sam, dok sam plitko razmišljao kakav odgovor bi mogao zadovoljiti znatiželjnike, a onda bih ispalio munjevito – nogometaš! Ne, ne, astronaut! Ili muzičar? Ova prva ambicija je jako brzo ugasla uslijed nevjerojatnog talenta kojeg sam imao za zabijanje golova u vlastitu mrežu. Za ovo sljedeće na top-listi želja kad-odrastem-bit-ću je ispala tlapnja jer doć do Amerike mi je i danas ostvariva poput kraćeg dvodnevnog izleta na Mars. Posljednja je stavka, tek treća u redoslijedu, uspjela donekle zaživjeti, ne s bogznakakvim rezultatima, ali uz malo vještog blefiranja ipak sam kriomice sebi pronašao kakva-takva mjesta na binama. S druge strane, sasvim sigurno nisam htio postati: buržuj, vlasnik tvornice, butiger, košarkaš, glumac, seronja, kockar, vojnik, političar, član stanke, njurgavac i ide lista unedogled…
Nema tog skloništa…
Otkad je stigla ova kriza, ratna psihoza s Istoka i prijetnja novim konfliktima u našoj blizini, shvatio sam koliko ne ovisimo o vlastitoj snazi, i kako nemamo nikakav brlog u koji bismo se mogli sakriti kad zagusti i sve eksplodira. A neće nas zaštiti ni dvadeset zdravomarija, ni slučajno, kad nas obavije oblak nekakvog gadnog oblaka! Sve u što smo investirali protekla desetljeća, pa i cijele živote, može biti otpuhano u jednom refulu bure. Eskalacija globalne mržnje, pandemija, ratovi, abortirane revolucije, nestanak ne samo građanskih sloboda, nego uopće postojanja zajapureno su nas zahvatile, poput četiri jahača apokalipse. I nikome valjda ne pada na pamet uživati u prekrasnom pogledu iz samog uvoda, kao da čovjek okreće leđa lijepom, a vidi samo kako se kuha u tom loncu neizrecive netolerantnosti i mučnine. Borim se sa sobom prihvatiti činjenicu da drugačije ne može biti (iako svi dobro znamo da je istina suprotna) i da je civilizacija uspostavljena na nepotrebnim kolateralnim žrtvama, a da su ljudi zaista začeti u grijehu, tom vražjem činu u kojem se i neka nova djeca ničemu nisu naučila već se samo usavršila u poricanju vrijednosti i očaravajućem poništavanju svega što je dobro. Da je Dante zamislio ikako drugačije Pakao opisao bi ga upravo onakvim kakvim jest sada na Zemlji. Od kojeg ti se steže srce i pretvara u malu pulsirajuću prestrašenu grudu.
Podijeli na društvenim mrežama