Ali on je to izbjegavao kad god se moglo, posustajući jedino ako baš nije bilo drugog rješenja. Smatrao je kako je samo jedan od građana i da mu poseban tretman ne treba.
Kada se 1946. riječka delegacija zaputila u Tvornicu Fiat da bi se nabavili gradski autobusi, Gianni Agnelli, alfa i omega Fiata, pripremio je poseban poklon za našeg gradonačelnika. Računajući da će ovaj reagirati onako kako se u takvim situacijama valjda podsvuda događalo. Bolje rečeno, ne znajući za Klausbergerovo mišljenje o službenim vozilima i poklonima. Dar je imao oblik novog osobnog automobila. Delegaciju je predvodio Klausbergerov suradnik Branko Vukušić i preuzeo automobil. Čim je informacija o tomu stigla do gradonačelnikovih ušiju, žestoko je izgrdio Vukušića i naredio da vozilo smjesta vrati onomu tko mu ga je dao.
Takvih situacija bilo je sijaset. Jedna od njih upamćena je npr. 1952. godine, kada je u posjet Rijeci stigao britanski ratni brod Glasgow. Kao dobar domaćin, Klausberger je bio cijeli dan u društvu s kapetanom broda. Obilazili su crkve, tvornice, škole i gradske znamenitosti. Kapetan mu je na odlasku u znak zahvalnosti darovao zlatnu (ili barem pozlaćenu) kemijsku olovku, što je tada bilo nešto čime se nitko u gradskoj upravi nije mogao pohvaliti. Klausberger ju je nedugo potom poklonio suradniku Ferrucciju Glavini, a ovaj je s takvim statusnim simbolom („kakvoga možda nema ni Tito“) jednostavno u društvu – cvao.
Koliko je u vlastitoj skromnosti bio dosljedan, svjedoči i ponuda jednog od komunističkih moćnika, Ede Jardasa – koji će nakon Klausbergera postati drugi poratni gradonačelnik Rijeke – da svoj neveliki stan zamijeni boljim. Jardas se po svom povratku iz Kanade uselio u prestižnu vilu na Kostabeli. Klausberger je pak živio s obitelji u stanu od 55 četvornih metara na Belvederu. Jardas mu je kazao neka sam izabere koju vilu uz more na Kostabeli želi, s telefonom, automobilom, novom odjećom itd. Klausberger je odbio. Mnogo godina kasnije reći će kako je potekao iz siromašne obitelji, te da mu je za pristojan život „dovoljan tanjur maneštre i ništa drugo“.
Doživljavajući ga kao jednoga od njih, sugrađani su počesto znali zvoniti na njegovim službenim i privatnim vratima (ma što izraz privatno u to doba značio), očekujući pomoć u rješavanju osobnih problema. Ako je to bilo moguće, Klausberger nije htio nikoga razočarati. Pokloni zahvalnosti za učinjeno nisu dolazili u obzir.
Tako mu se u jednom trenutku za pomoć u rješavanju problema obratila riječka krojačica gđa Cavallotti. Zbog većeg stana u kojem je živjela, bilo je onih koji su joj se htjeli useliti u stan i koristiti ga kao zajednički prostor, kako je to tada bila razmjerno česta službena, socijalno intonirana praksa. Klausbereger joj je pomogao, gđa u stanu nije dobila neželjeno društvo. A ona mu se odlučila zahvaliti bocom vina i tada rijetkim i skupim poklonom – paketom maslaca. Znajući da bi oboje mogao odbiti, jedostavno ga je stavila pred svršen čin, ostavljajući mu dar pred vratima stana na Belvederu. Zatečeni Klausberger brzo se snašao. Dragocjen poklon odnio je u gradski Dom umirovljenika, pojavivši se tamo kao gospođin kurir. Radio Rijeka je sutra tijekom cijelog programa vrtjela u eteru zahvalu umirovljenika drugarici Cavallotti na krasnom daru.
Ni kada je odskočio dužnošću iznad gradske razine, nije se promijenio. Kada je postao riječki predstavnik u hrvatskom Saboru (nota bene, kao prvi Talijan u tom tijelu vlasti), otklonio je zastupničke privilegije. Izabran je i u savezni, jugoslavenski parlament, u tri mandata. Time je dobio pravo na besplatno putovanje vlakom, autobusom i zrakoplovom, ali je to odbijao koristiti. Na iznimku je pristajao samo kad je trebalo službeno putovati do Beograda.
Klausberger se radije družio s građanima nego što je sjedio na često beskrajno dugim službenim sastancima. Izbjegavao je formalna događanja, nije volio ni davati intervjue. Tzv.običan život bio mu je bliži. Možda je i zato postao osnivač je i prvi predsjednik Sportskog ribolovnog društva Luben, također dopredsjednik NK Kvarner (kasnije HNK Rijeka). Potonje nije završavalo na pukoj klupskoj funkciji, i sam je volio zaigrati nogomet sa svojim društvom. Ne čudi zato što je u svojim gradonačelničkim godinama podržavao izgradnju ili rekonstrukciju i takvih objekata kao što su bili stadion na Kantridi i Krimeji, bazen na Školjiću, košarkaško igralište, također organizaciju automobilističkih utrka na Preluku i slično.
Upamćeno je kako je jedini poklon iz inozemstva koji je prihvatio bio – ribolovni povraz. Eto, bit će da se i njemu našla slaba točka.
Zbog ribolova će jednom upasti i u neugodnu situaciju. Volio je odlaziti u ribarnicu. No, Riječani su jednoga jutra pohitali u taj morski trbuh grada – a bila su još uvijek poratna vremena, riblji ulovi nisu mogli u željenoj mjeri zadovoljiti potrebe građana, pa je riba na stolu bila koliko kvalitetan, toliko i rijedak obrok – ali su ih dočeklai prazni štandovi. Što se dogodilo? Ribari su odradili svoje kako treba, ali ništa od ulova nije stiglo do ribarnice, vjerovali ili ne, po naređenju gradonačelnika Klausbergera. Ogorčeni građani stigli su pred njegova službena vrata, a objašnjenje koje su dobili glasilo je: sav riblji ulov isporučen je toga jutra onima kojima je najpotrebniji, a to su bolesnici u gradskim bolnicama, da se uz kvalitetniju prehranu brže oporave. Bolesni sugrađani imaju prioritet, od ostalih se očekuje strpljenje. Takvom argumentu bilo je teško proturječiti, pogotovo što su u bolnicama najčešće bili članovi obitelji samih Riječana.
Omiljeno mjesto druženja s prijateljima bila mu je jedna od kavana blizu Fijumare, tamo je znao i zapjevati. Zapjevati što? Kao ljubitelj kazališta, pjevao bi operne arije i stare kanconete, počesto uz sviranje mandoline. Imao je i omiljeni ritual, uzeti u ruke svježe pristigli jutarnji primjerak lista La voce del popolo. Bio je vrlo aktivan u Zajednici Talijana. Kada je vrijeme učinilo svoje, kada su ga stigle godine, rjeđe je izlazio iz kuće, nalazeći veselje u briškuli i igri s djecom.
U zadnjoj fazi života viđali su ga sve češće iznova u odjeći u kojoj je manje-više krenuo u život, a to je bio radnički kombinezon. Gradonačelnikovanje je doživio samo kao kratku životnu fazu koja se pojavila unutar njemu veće životne, ličilačke priče. Bio je običan radnik, pa gradonačelnik, pa opet običan radnik.
Sa svojim gradom oprostio se 1981. godine, nakon kratke bolesti. Sahranjen je na Kozali. U novinskom osvrtu tada je zabilježeno: „Bio je vrlo skroman čovjek, radnik koji je nakon što je dugo godina obavljao vrlo odgovorne funkcije, ponovo obukao radnički kombinezon i u tom plavom, zaprljanom, ali časnom odijelu ostao sve do kraja“.
Nikad prije i nikad poslije takvog gradonačelnika.
Podijeli na društvenim mrežama