Ni šahovnica
nije što je bila
Spletom okolnosti, nedavno se preda mnom našla
tema vezana uz povijest šaha na riječkom području. Ne usuđujem se reći da sam
sa drevnom igrom na 64 polja u posebno srdačnim odnosima, ali u svemu čovjek
može naći nešto zanimljivo, pa se i tu nisam našao zakinut. Ukucavši u
internetsku tražilicu pojam Povijest šaha u Hrvatskoj, na zaslonu se pojavljuje
naslov ZG Chess (još jedna čestitka hrvatskoj jezičnoj samosvijesti!), u njemu
pak, doista, rubrika Povijest šaha u Hrvatskoj. I što iz nje saznajemo? Za
početak, podatak kako se hrvatski grb u obliku šahovnice prvi put javlja na
portretu Fridrika III. Habsburškog iz 1508.
Naivan kakav jesam, dosad sam živio u zabludi
kako je svaki iole pismen Hrvat čuo za crkvicu u Jurandvoru u kojoj je
pronađena Bašćanska ploča, krucijalan hrvatski kulturni spomenik. Uklesana u zvonik
crkvice, jedna nas kamena šahovnica promatra stoljećima. Nepoznato je otkad
potječe, ali nije tajna kako je crkvica izgrađena oko 1100. Bilo je graditeljskih
zahvata na njoj i kasnije, u 15. stoljeću, pa nije isključeno da je klesar
učinio svoje u to doba. Bilo kako bilo, jurandvorska šahovnica starija je od
one za koju znaju u Zagrebu između jednog i pet stoljeća. Premalo, predaleko.
Je li problem možda u Kvarneru? Bit će da jest,
kako to potvrđuje i neisticanje na istoj internetskoj stranici podatka o prvom
međunarodnom turniru na tlu Hrvatske, „gambitnom turniru“ u Opatiji 1912. Koga
briga za činjenicu da je u njemu sudjelovao tadašnji svjetski prvak Emanuel
Lasker, s njim odreda ponajbolji europski igrači toga vremena? Na istom mjestu
nema ujedno spomena svijetu godinama poznate činjenice da je Robert Fischer,
možda najveći um koji je sjeo za šahovsku ploču, porijeklom iz naših krajeva.
Njegov je djed bio administrativni direktor riječke Rafinerije, stanovao je u
današnjoj riječkoj ulici Podpinjol, pa se tu 1895. rodio i otac budućega
šahovskog genija. No, možda je on genij svijetu, ne i nama, nipošto u mjeri da
bismo ga uvrstili barem kao zanimljivost u nešto što za sebe tvrdi da je povijest
šaha u Hrvatskoj.
Brcko na
Kvarneru
Jesu li slična mentalnog sklopa pošteđeni u
domaćim kulturnim krugovima? Posežući nedavno u knjižari za novoobjavljenom
knjigom Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006), radoznalost
mi nije dala mira, pa zavirih u početno poglavlje knjige. Čime me obradovalo?
Tvrdnjom kako je prva filmska predstava u nas prikazana 1896., u Zagrebu, kako
se prva stalna kino-dvorana otvorila 1906., u Zagrebu, također kako je prvi
glumljeni film snimljen 1917., u Zagrebu (naziv mu je Brcko u Zagrebu).
Kako moja malenkost nije Brcko, pa nisam u
Zagrebu, po dolasku kući posežem za knjigom Kinematografija u Rijeci, te se
ponovo uvjeravam da su mi se u knjižari i upitnik i uskličnik pojavili iznad
glave s pravom. Prva filmska predstava i u Rijeci je prikazana 1896., u rujnu,
što znači prije zagrebačke, koja je održana u listopadu. U Rijeku je te godine stigao
prvi putujući kinematograf u Hrvatskoj, u istom gradu je travnja 1906. otvorena
prva stalna kino-dvorana, tu je 1907. snimljen i prvi igrani film, Napad na
Narodnu banku. Što mi je zaključiti nego da knjiga Kinematografija u Rijeci,
premda objavljena prije desetak godina, do Zagreba nikad nije stigla, ni u
stručne krugove.
Tu mi se na trenutak oči nakosiše i osjetih se Kinezom.
Ne zbog Kineza, nego zbog saznanja da živim u državi kineskih zemljopisnih
razmjera, u kojima zbog nepreglednih daljina jedan kraj države nema pojma što
se događa u drugom.
Vraćam knjigu na policu i bavim se pitanjem
treba li mi nakon svega – puknuti film? Možda je najbolje pustiti iz zvučnika
malo nota, neće biti prvi put da dobra glazba učini čuda. Samo, molim, neka to
ne bude jazz. Nije riječ o tomu da ne volim jazz, nego da on, ne znam zašto, ne
voli mene. Barem kao čitatelja knjige Stjepana Brace Fučkara Hrvatski jazzisti,
čije se drugo izdanje našlo u čitateljskim rukama 2008. Ni svih njenih 480 velikih
tvrdoukoričenih stranica nije bilo dovoljno da autor podigne pogled izvan grada
u kojemu živi. Protrčite li tim silnim stranicama, nećete naći gotovo niti
jednog imena izvan Zagreba, ma koliko moćno povećalo držali u rukama. Da je
Fučkar naslovio izdanje Zagrebački jazzisti, sve bi bilo kako treba biti, a
ovako…
Nevjerojatna, onostrana ideja. Možda nisam
shvatio poentu izdanja, možda knjigu valja čitati kao tekst žanrovski definiran
fantastičnom prozom? Možda ga trebam prihvatiti kao dobrodošao poticaj, pa mi
je što prije prionuti pisanju knjige o riječkim jazzistima, u njoj sve izvođače
toga glazbenog pravca iz ostalih hrvatskih gradova isključujući, a potom knjigu
nazvati također, s punim pravom, Hrvatski jazzisti? Zašto je Lazzarich napisao
monografiju o HNK Rijeka pod upitnim naslovom Kantrida bijelih snova, kad je njezin
naslov, bez izmjene ijedna slova, prema receptu a la Fučkar, trebao biti
Hrvatski nogomet?
E moj, Ek Chuah, majanski bože zadužen za čokoladu,
lako je tebi kad se na ovim zemljopisnim koordinatama pojavljuješ samo u obliku
tamnih slatkih radosti. Šutljiv si, niti čitaš, niti čuješ, pa mi se sve nekako
čini da ti se život svodi na ludiranje u
fontani Choco bara. A nas je osudilo na ludorije druge vrste, one u verbalnoj
izvedbi brojnih zg-ljubitelja Münchausenova nauka.
Zašto u Zagrebu vole lagati I dio – Zašto u Zagrebu vole lagati II dio
Podijeli na društvenim mrežama