Ako je tome tako sjetit ćete se da je prva bila naslovljena „Doktorov recept za pobjede“ i da je bila posvećena Nenadu Gračanu i nogometašima Rijeke, sportskoga simbola našega grada koji su u tom trenutku bili vodeći na ljestvici HNL-a.
Nije to bilo tako davno. I
ova kolumna biti će dijelom posvećena Nenadu Gračanu koji će poslužiti kao
personifikacija svih smijenjenih trenera.
Naime Gračan je nakon
subotnjeg domaćeg poraza od zaprešićkog Intera najavio odstup, koji je i
uslijedio negdje u subotu 6. studenog oko 21 sat. Pitate se možda zbog čega su
bitni točni sati? Pa zbog bezumnog vandalskog čina koji je uslijedio nekoliko
sati kasnije u noći sa subote na nedjelju. Vandali su u elitnom lovranskom
naselju Rezine bejzbol palicama uništavali prestižni Touareg, terenac obitelji
Gračan.
Jedan od prvih susjeda
Gračanovih, proslavljeni igrač Rijeke Milan Radović možda je najbolje opisao
autore ovog bezumnog divljaštva.
“Mislim da su navijači
previše razmaženi. Političari ih paze i maze. Kupuju im hranu, piće, omogućuju
besplatne prijevoze i onda se oni osile. Uzimaju pravdu u svoje ruke. I vidite
što se događa? U sjećanju je i fizički napad na trenera Hajduka Luku Bonačića
kada su ga navijači fizički napali. A, ovo je sramota što se dogodilo Neni!”
Velika je to sramota, jer
Gračan je tu najmanje kriv. Ima jedna stara bosanska izreka koja kaže da od dreka
ne možeš napraviti pitu, a na ovome ću mjestu povući analogiju sa igračkim
kadrom kojim ove sezone raspolaže HNK Rijeka. U sezoni recesije u trenutku kada
niti igrači, ali jednako tako niti stručni stožer pet mjeseci nisu primili
osobne dohotke jasno je da se ne može očekivati rezultatsko čudo.
Bilo je lijepo sanjati kada
su se Riječani našli na prvome mjestu ljestvice, kada je u Zagrebu pobijeđen
Dinamo, kada je grad tresla nogometna groznica na granici euforije. Onda su
mediji odigrali svoju često pogubnu ulogu i krenuli veličati nešto što
veličanja nije bilo vrijedno uspoređujući ovu generaciju sa onom iz nikad
prežaljene sezone 1998/1999 kada je Rijeci „dekretom s vrha“ oduzet naslov u
korist „najkatoličkijeg hrvatskog kluba“. Istina boli i to je stara izreka koja
vrijedi svakoga dana sve više, a istina je da Gračan nema čarobni štapić kao
što ga nema niti njegov nasljednik Elvis Scoria. Čovjek čije su ime navijači
zazivali pri svakoj smjeni trenera u posljednjih pet godina vratio se na
Kantridu. Potpisao je na godinu i pol i prvi puta u životu i u karijeri preuzeo
klub u sred sezone.
Scoria na poseban način živi
nogomet doslovno od 0 do 24, svakog protivnika pomno analizira ispisujući
bilježnice i bilježnice podataka i karakteristika svakog pojedinog igrača.
Scoria i Rijeka vole se javno i to i vrapci na grani znaju, u pet godina svog
izbivanja s Kantride odbijao je i Dinamo i Hajduk, čekajući Rijeku. I sada ju
je dočekao, a njega su dočekali svi pravi ljubitelji nogometa kojih u Rijeci ne
nedostaje.
Već ovoga utorka vodi bijele
u Varaždinu u prvoj četvrtfinalnoj utakmici Kupa, a oni kojima je Rijeka način
života sanjaju nogometnu renesansu. Ako slučajno krene po zlu nadam se da
Scorija neće proći kao Gračan ili ne daj Bože Bonačić.
Rukometašice Zameta jedne su
od najmlađih u ligi – prosjek njihovih godina je 19,4 pa ako se to uzme u obzir
uz činjenicu da je ženski sport specifičniji od muškog (nije seksizam i ne
tumačite ga tako) oscilacije su moguće pa čak i očekivane. Nakon sjajnog ulaza
u sezonu uslijedila su dva domaća poraza u nizu od kojih je posebno bolan i neočekivan
bio onaj od Umaga. Dežurni dušobrižnici odmah su počeli spominjati ostavke
trenera, uprave, svih i svakoga. Valjda je tako najlakše. Smijeni radi
smjenjivanja. Bez obzira na sve dobro što je učinjeno. Srećom nije došlo do
smjene trenera, pa je subotu iza nas obilježila vrijedna i uvjerljiva pobjeda
Zamećanki na gostovanju kod Koke u Varaždinu, bilo je 26:19.
Obzirom da ne prakticiraju
kloniranje, nisam bio u dvorani Dinko Lukarić, ali nekako sam uvjeren da niti
Rudolfu Jugu nije bilo lako i da su već i njega smjenjivali nakon teškog domaćeg
poraza košarkaša Kvarnera od Zaboka. Završilo je 71:90 a moglo e po pričama
završiti i gore. Postoje i treneri koji su nedodirljivi u određenim klubovima i
koji će na klupi dočekati mirovinu. Velimir Liverić i Igor Lovrinov spadaju u
kategoriju nedodirljivih jedinih i jedinstvenih koji ostaju na klupama bez
obzira na rezultat. Zašto? Pa valjda zato što nisu krivi ili zato što nema
boljih.
Za kraj ove kolumne
spomenuti ću još jednog trenera koji je pustio korijenje, Zorana Roju, čovjeka
koji je uz kratke stanke „sto godina“ na klupi Primorjaša. Ali ove godine
Zorana muče slatke brige, za razliku od svojih kolega on bi mogao za vrijeme
utakmice skočiti s prijateljima na piće jer momčad kakvu ima na raspolaganju
ove bi se sezone mogla i sama voditi. Istina malo karikirano, ali subotnjih
19:4 protiv splitskog Jadrana potvrda su ove moj teze.
Pitam se hoće li možda Roje
biti kriv, ako Primorjaši u nedjelju izgube od Juga u Dubrovniku na otvaranju
Eurolige. Podsjećanja radi, prvi i jedini puta u Gružu su slavili prije 15
godina kada su osvojili Kup. Najlakše je smijeniti trenera, ali siguran sam da on
nije baš uvijek kriv za sve.
Podijeli na društvenim mrežama