Ta se u nas malo poznata
povijesna epizoda -.koje se prisjećamo u povodu izložbe Riječki torpedo – prvi
na svijetu, otvorenoj u Muzeju grada Rijeke – dogodila nedugo nakon završetka
Američkoga građanskog rata. Kao što znamo, federalne vojne snage u tom su ratu
bile pobjedničke, pa ne čudi što je rast dobivena samopouzdanja potaknuo
zapovjedničke glave na odluku o razvojnom koraku ususret najnovijem razornom
pomorskom oružju, koje tih godina postajalo obveznom sastavnicom svake svjetske
ratne flote.
Oružje je sijalo strah
među pomorcima bivajući nazvano prema ribi latinskog naziva torpedo marmorata, vrsti jadranske ribe
drhtulje, dakle ribe koja neprijatelja ošamućuje električnim udarom što ga
proizvodi posebnim organom u vlastitom tijelu. Ime više nego primjereno: hitra
metalna riba, koja je na svoj put polazila ljudskom voljom, izumljena i
proizvedena u Rijeci, bila je neprijatelju podjednako, ako ne i više
ošamućujuća. Poslije udara njezine peraje, neprijatelj je bio toliko ošamućen
da mu najčešće povratka svijesti nije bilo, zato što više nije bilo ni njega
samog, osim u obliku olupine na morskom dnu.
Što su učinili američki
vojni stratezi? Umjesto da metalne ribe drhtulje kupuju u njihovu kvarnerskom mrjestilištu,
u Riječkom tehničkom zavodu (Stabilimento tecnico Fiumano) na Rečicama, pokušali
su proizvesti vlastite primjerke, nastojeći ostvariti tehnološku, proizvodnu,
time i (državi u usponu tako značajnu) obrambenu neovisnost. Vojne snage moćne
države prionule su pokretanju proizvodnje torpeda bazirane na tehničkim
rješenjima koja ne bi ništa, ili gotovo ništa dugovala Luppis-Whiteheadovim riječkim
torpedima. Prema pisanju američkog istraživača Stevena A. Waltona (Pennsylvania
State Universtity), središte toga vrhunski važnog vojnog zadatka postala je
novoosnovana mornarička torpedna postaja (U.S. Naval Torpedo Station) na
sjeveroistočnoj atlantskoj obali, na području Newporta, Rhode Island. Mjesto
koje se tražilo moralo je omogućiti „eksperimente izvan dosega nepoželjnih
očiju“.
O ambicioznosti kojom se
pristupilo poslu govori podatak da se postaja u prvih petnaest godina rada, od 1869.
do 1884, razvila od malog vojnog kampa u veliko istraživačko-obrazovno središte
koje je okupilo vodeće američke stručne i znanstvene umove toga vremena. S
obzirom da se tu oružanim snagama SAD-a namjeravalo dati vlastiti torpedo, te osposobljavati
časnički kadar napadačkom i obrambenom ratovanju tim novim oružjem, progresija
je više nego razumljiva. Nije se radilo ni naslijepo, bez prikupljanja
informacija o tuđim iskustvima slične vrste. Znakom je toga izvještaj američkog
atašea iz Trsta godine 1868, kojim informira zapovjedni vrh američke ratne
flote o Whiteheadovom radu, a jedna od posljedica izvještaja bilo je sljedeće
godine doplovljavanje ratnog broda USS Franklin u Rijeku. Tvornicu na Rečicama
se, dakle, držalo na oku.
Postaja u Newportu organizam
je koji je djelovao u četiri organizacijske jedinice: Konstrukcija torpeda,
Taktike torpeda, Detonatori i eksplozivi, te Elektrika. Rezultat toga
djelovanja bilo je razvijanje vlastitoga samopokretnog torpeda već prvih godina
rada, u najmanje osam varijanti. Dio prototipova svojim je oblikom cigare
neodoljivo podsjećao na Whateheadove projektile, mada su bili pokretani na
različite načine, npr. amonijačnim motorima (koje su za gorivo imali smjesu nitrogena,
vodika i još nekih tvari) ili pak motorima na neki od ugljičnih plinova. Drugi prototipovi
su izgledali kao tehnički nespretni uređaji za koje je teško povjerovati da
zamišlju nisu pristigli iz prethodnih stoljeća. Prema njihovim autorima,
torpeda su nazivana Very’s torpedo, Simms Electric torpedo, Weeks Rocket
torpedo, Howell Gyroscopic torpedo,
Lay-Haight torpedo, Bradford torpedo, Cunningham torpedo itd. Maštoviti eksperimenti
hitali su u svim smjerovima. I to ne samo u vezi s konstrukcijom torpeda, nego
i u vezi s drugim napravama koje su imale izravne ili posredne veze s torpedom.
Neke od njih podsjećale su na praktične tehničke gadgete kojima nas posljednjih godina uveseljava filmski serijal o
Batmanu.
Konačan učinak? Silne
godine nastojanja pokazale su se uzaludnim. Prototipovi su funkcionirali na
papiru, ali ne i tamo gdje je najvažnije, u praksi. Za cijelo vrijeme njihova
iskušavanja, američka je ratna mornarica kupovala ona torpeda koja su postojala
na tržištu, a sva su na ovaj ili onaj način potjecala – iz Rijeke. Naposljetku,
godine 1890. kupljena su licenčna prava na proizvodnju riječkog izuma. Potpis
na taj ugovor ujedno je potpis kojim se priznalo tehnološki poraz u nadmetanju
s Rijekom. Bez tog potpisa, riječki torpedo (ta „vražja naprava“, kako ju je u
svojim knjigama nazvao britanski povjesničar
Edwin Gray) nepozvanima se nije dao kontrolirati. Treba li reći kako je
tim činom također zapečaćena sudbina istraživačkog centra u Newportu?
Podijeli na društvenim mrežama