Da čujem buke!

Logično jer su istovremeno s
početkom ovoga dvoboja od 18 sati svoj premijerni nastup imali rukometaši
Hrvatske protiv Rumunjske na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. Na pitanje zašto
se igra u petak u to vrijeme, odgovor je ponudila tajnica Zamećanki Rada
Ciganović:

 

–       
Suci su tražili
da se igra danas jer za vikend imaju sudački seminar, a i Pločanke su tražile
da igramo ranije kako bi što prije mogle krenuti na put kući.

 

Ovaj odgovor u najmanju ruku
opisuje stanje u sportu općenito. Svi se sportovi igraju i sve se utakmice
događaju samo zbog SUDACA. Svima je znano da su suci i delegati/povjerenici
jedine osobe kojima će sigurno biti plaćeno za dolazak i obavljen posao i to „solarno“
(čitaj: lova na sunce). I dok je za rukomet priča na nekim klimavim nogama ipak
stajala, nije mi jasno zašto su istoga dana svoj susret 11. kola A1 lige
košarkaša igrali Kvarner i Alkar od 18.15 na drugom kraju grada u dvorani Dinko
Lukarić na Kozali.

 

Kolege koje redovito prate
riječke košarkaše napisale su da je susret protiv drugoplasirane momčadi lige
došlo pogledati „nategnutih“ 250 gledatelja. Sada i ovdje na ovome mjestu javno
ću postaviti pitanje zašto u Rijeci kronično nedostaje sluha za sportske
događaje i zašto se sve čini protiv ljubitelja sporta, protiv navijača?

 

Nema nikakve logike niti
opravdanja da se neke stvari preklapaju posebno ne vrhunski sportski događaji.
Brojka od ukupno 310 gledatelja poražavajuća je za riječki sport u cjelini.
Kako objasniti situaciju da nije održan Izbor sportaša Rijeke 2010. Možda ga se
održi, a možda i ne jer recesija je kriva za sve osim za maškare. Njih ima više
nego proteklih godina, čak osam tjedana. Prije jako puno godina imao je Seid
Memić Vajta jedan hit na tu temu koji savršeno opisuje stanje stvari u našem
gradu… ŽIVOT JE MASKENBAL!

 

Uvijek je nažalost bio
problem uskladiti satnice, problem koji je nerješiva enigma desetljećima.
Gradski pročelnik za sport Veljko Karabaić čovjek je iz rukometa i za rukomet,
baš kao i Željko Milanović čovjek zadužen za određivanje satnica i termina
treninga i utakmica u riječkim sportskim dvoranama. Slaba vajda od toga.
Nemoguće je bilo uskladiti se. Jer nikoga to nije zanimalo do dana odigravanja,
jer se nitko od njih nije pojavio niti na Zametu niti na Kozali:

 

–         
Ma daj ne budi
lud, pa igra Hrvatska, a koga zanimaju Zamet i Kvarner.

 

Pa možda i jesam lud, možda
i jesam utopist, ali smatram da se sport igra radi gledatelja i mislim da je
sramota da nitko, ali baš nitko o tome ne vodi računa.

 

Interesantno je također s
druge strane spomenuti porast broja gledatelja na Costabelli. Vaterpolisti
Primorja ovogodišnji su riječki sportski hit i gledatelja je sve više, a u
utorak ujutro prema katalonskoj prijestolnici Barceloni osim igrača stručnog
stožera i nekolicine novinara krenuti će i stotinu navijača koje će predvoditi
prvi čovjek našeg Grada Vojko Obersnel. Poznata je stvar da se gradonačelnik i
Barcelona vole javno i logično je da je odlučio iskoristiti prigodu za posjet
svome drugom najdražem gradu. No biti će tu i onih koji će u Barcelonu da bi se
malo hvalili po Korzu nakon povratka, i koje vaterpolo ne zanima niti ga
razumiju. To je pak neka druga strana sporta kojoj u ovoj kolumni nije i neće
biti mjesto.

 

Kada sam već spomenuo
riječke sportske hitove do dolaska Predraga Slobode u Primorje sportski megahit
bile su odbojkašice Rijeke. Do ove sezone četiri duple krune uzastopno i
nastupi u Ligi prvakinja bili su jamstvo poštovanja publike prema Riječankama.
U ovoj sezoni recesije kada im ne cvjetaju ruže, kada su drastično pomladile i
izmijenile ekipu i kada više nisu prve favoritkinje za naslov prvakinja (Kup su
izgubile u Zagrebu krajem prošle godine op.a) i ne treba čuditi da je sjajnu
dvosatnu predstavu u kojoj su u subotu pobijedile Maribor sa 3:2 u sklopu
Interlige došlo pogledati tužno malih 250 gledatelja.

 

Riječki sportski oci gluhi
su ili ne žele shvatiti i prihvatiti da se sportska događanja organiziraju
prije svega radi gledatelja, a nikako radi promidžbe njih samih, sudaca,
delegata i nemam pojma koga. I sportski djelatnici u klubovima morali bi
napokon jednom i zauvijek shvatiti da je puno bolje igrati pred punom nego pred
praznom dvoranom. Možda i jesam sanjar, ali jedva čekam dan kada će uslijediti
reakcija na povik „Da čujem buke“!