Da l’ je meni to od vina… ili sveta misa nije ono što je nekad bila?

Umjesto blaženstva u duši ja osjetim mučninu u želucu. Zato već odavno sve manje idem u crkvu jer ne mogu izdržat do kraja.

Ali nije to meni bilo tako od
uvijek. Sjećam se vremena kada je još Franjo Kuharić, tadašnji uzoriti
zagrebački nadbiskup, bio zamjenik druga Tita za pitanje vjere u Hrvata. Tada
mi je svaka misa bila kao melem za sve moje duševne
rane…Naprosto mi bilo milina doći u crkvu i slušati župnika kako priča…iako
onda velečasni nisu imali toliko duhovne slobode da kažu sve ono što im je bilo
na srcu.

Mislim, ne bih ja sada htio da me
komunisti krivo shvate, ali pošteno je priznat da je drug Tito prema
velečasnima uvijek bio veoma strog. Svima je znao popuštat, ali njima nikad…Kada
bi mu došli direktori ondašnjih velikih OURA i SOURA i žalili se kako je stanje
u privredi jako  teško i kako bi prema
svim zakonima zdrave ekonomske logike morali radnicima dijeliti otkaze, onda bi
im se on smilovao i rekao neka idu s mirom i da se ništa ne brinu jer da se ne
moraju držat zakona kao pijan plota.

Isto bi rekao i svojim
sekretarima, profesorima, doktorima, sucima, miliciji…kada vidite da su
zakoni na štetu radnih ljudi i građana ne morate se držat zakona. Imate
vlastiti mozak i vlastitu pamet pa se snađite.

Jedino je prema velečasnima bio
nepopustljiv…Njima je uvijek govorio da se imaju za svagda držat samo
Evanđelja. To im je postavio kao strogi Zakon i rekao da je to centralna
religijska platforma i osnovni pravac s kojeg nema mrdanja…Ako misle skretat negdje
udesno onda smiju samo do Otkrivenja, a ulijevo im je dao lufta do Knjige
Postanka. Nikako mu nisu mogli dokazat da je takva stega na štetu hrvatskog
naroda i da nas sve to, kako on misli i radi, vodi u ateizam. Čak i to bratstvo
i jedinstvo nije kako treba jer smo se previše zbližili sa pravoslavcima, a to
bi nas u budućnosti moglo skupo koštat. Zato bi i njima trebao dati malo
slobode da kažu sve ono što misle, a ne samo da ih se ograničava na ono što
piše u Bibliji.

Sve su oni to njemu onako potiho
dali do znanja, ali uzalud. Stari je bio nepopustljiv. Niti tajne molitve
dragom Bogu da neka ga više uzme vrag nisu pomogle. Umjesto u pakao otišao je u
službeni posjet Vatikanu gdje je još sa Svetim Ocem usaglasio zajedničke stavove
po pitanju mira i slobode naroda u cijelom svijetu…A kako u svijetu tako i kod
nas.

Eto tako je to bilo s našom vjerom
u ono doba kada  u Hrvatskoj još nije
bilo svjetla…A opet,  meni na misama bilo
kao u raju…uvijek mi neka blažena ljepota bila oko srca…Zato mi nikako nije
jasno zašto mi sada bude tako loše?…Da li je moguće da je to od onog mladog
vina?…Istina, ima to već godina, ali krštenje je ipak sveti sakrament  koji ostaje za svagda, i to što onda primiš
više nikada ne može ishlapiti.

Ali, razmišljam, ako je to stvarno posljedica toga, zašto mi tako nije
bilo i prije, nego mi se manta tek od onog dana kada su i velečasni konačno
mogli nazdraviti sebi što su poslije toliko godina i oni dobili malo više
zraka?

Bi’će da je i mene tek onda počelo
hvatat.