No kroz godine, a vjerojatno je tako bilo i u početcima samo tada me osobno nije bilo pa ne mogu o tome pričati, imam osjećaj kako ljudi, pogotovo možda mi mladi nositelji ove generacije polako zaboravljamo skoro svaki od 30. članaka koji sadrži deklaracija.
Imam osjećaj kao da zaboravljamo da nismo superiorni, štoviše smiješno je i reći da se smatramo superiornim nad drugima, jer u principu svi smo isti. Kao da zaboravljamo da rođenjem ne rađa se crnac ili bijelac, budista, hinduista ili pravoslavac, Francuz, Hrvat ili Srbin, muškarac ili žena, dijete desničara ili ljevičara, bogato ili siromašno dijete…zaboravljamo kako rođenjem nastao je homo sapiens, živo biće koje ima razvijen mozak, sposoban za apstraktno razmišljanje, rješavanje problema i introspekciju.
Prvo i osnovno prije svih etiketa koje smo sami izmislili kako bi ograničili sami sebi, prije svega toga u suštini svatko od nas samo je čovjek. Stvoren od krvi i mesa, svatko sa svojim rokom trajanja, nitko od nas ovdje neće ostati zauvijek, barem ne fizički, eventualno zapisan u povijesti. Svi mi došli smo sa istoga mjesta i idemo na isto, par metara pod zemlju. Iz tog razloga žalosno je kada čuješ kad se današnji mladi usude smatrati superiornim nad nekim, kad mladi koji bi sve ovo trebali razumjeti u fizičke sukobe ulaze iz nekih potpuno suludih razloga…razloga jer netko ih je krivo pogledao, netko ga je okrznuo dok je prolazio klubom ili mu se jednostavno danas baš on našao na piku.
Sve te stvari kao klincu bile su mi strane, možda su me starci samo dobro zaštitili od svega toga a možda jednostavno prije toga nije bilo, barem ne ovdje kod nas. No nekako kako sam stariji sve sam valjda svjesniji mjesta i situacije u kojoj se nalazim. Svjestan kako je prošle godine dečko sa Cresa, inače riječki student Aleksandar Abramov brutalno pretučen i na kraju usmrćen jer dečkima iza sebe nije dao da prije njega kupe hamburger. Zato jer se držao pravila da red je za svih jednak a naišao je na krive, baš one koji se smatraju superiornima, onima koji misle da tuđa prava oni smiju kršiti, da tuđi život mogu skončati.
Žalosno je jer neznam kako ih nazvati, ljudima sigurno ne mogu, jer potpuno mi je nejasan njihov pogled na svijet, život koji smatraju da tako lako imaju pravo oduzeti. Mnogo je nažalost istih ili sličnih primjera od Simketa pa nadalje…pitam se samo da li negdje postoji granica koju oni sami su prešli, kada zaključiti su da oni su ti koji odlučuju.
Pošto nisam vjernik, ne vjerujem ili možda ne znam koji viši sud ili viša sila će njima suditi, stoga da budem u potpunosti iskren ne vidim načina kako ovaj tekst pozitivno završiti, no jedno mogu preporučiti.
Korzom svakako svi ćemo proći ili da budemo viđeni ili da vidimo, na putu do faksa, Indexa ili neku od 5 kava koje smo danas dogovorili podignimo glave kada idemo Korzom, mali iznad svih izloga na rasvjetnim stupovima stoje neki tekstovi, članci…možda oni sa početka priče još iz davne 1948. godine, stoje tamo gore da nas svih podsjete da smo isti, da meridijani, vrijeme, novac, rasa, boja kože, vjera, politička ili sexualna orijentacija ovdje su samo da bi nas etiketirali, obilježili i kočili jer jedni pred drugima mi samo samo ljudi.
Pratite rubriku Y generacije i Igora Kandića na Twitteru.
Podijeli na društvenim mrežama