Na ovu me kolumnu ponukala utakmica rukometašica Zameta prošle subote protiv Dalmatinke. Već drugu sezonu u nizu u klubu na čijem je čelu Luka Denona orijentacija je na mlade snage. To je svakako pohvalno, ali treba se zapitati i kako zadržati na okupu jednu izuzetno perspektivnu i natjecateljski „nabrijanu“ generaciju.
Kako spriječiti da se već mjesecima prije kraja sezone govorilo o odlasku Katarine Ježić u zagrebačku Lokomotivu? Na veliku žalost svih istinskih ljubitelja rukometa u Rijeci Katarina je doista i otišla među „lokosice“ i jedan od najvećih rukometnih dragulja nastaviti će se razvijati u Zagrebu i tko zna gdje još, jer ona istinski i iskreno voli i živi rukomet. Drugi je slučaj Dine Havić, vanjske igračice moćnoga šuta koja je usprkos mladih godina već iza sebe ostavila i Lokomotivu i nastupe u elitnoj španjolskoj diviziji i dva puta Zamet, pulsku Arenu iz koje je polovinom prošle sezone otišla u Podravku. Svakoj rukometašici krajnji je cilj postati članom najtrofejnijeg hrvatskog kluba, no jedno je biti član, a drugo je igrati za taj klub.
Dina Havić jedan je od nerealiziranih talenata jer neigranjem ne može nikome ništa niti pokazati niti dokazati. Novi izbornik Vladimir Canjuga, za razliku od prethodnika mu Zdravka Zovka, na Dinu niti ne računa, čak niti za širi spisak za svjetsku smotru koja početkom prosinca započinje u Brazilu. Slična je priča sa krilom Zamećanki Ivanom Vuković… naglo je došla u krug reprezentativki i još naglije ispala iz njega. Što zbog ozljeda a što zbog nečijih (viših) interesa.
Dovoljno sam star da se sjećam kako je Nenad Gračan 1984. zaslužio poziv u reprezentaciju bivše države i da je nastupio na Olimpijskim Igrama u Los Angelesu. Ta je država imala više od 22 milijuna stanovnika i u reprezentativnu vrstu ulazilo se ako si bio iznimno talentiran.
Neno je definitivno bio „doktor“ i talent kakvog Rijeka dugo nije imala, sve do Anasa Sharbinija, koji je „birao“ kada bi, a kada ne bi, nastupao za mladu reprezentaciju. Ponašao se bahato i nezrelo, a sada ga nema niti u primislima izbornika Slavena Bilića iako je EURO pred vratima. Bilo je još riječkih nogometnih talenata koji su kratkotrajno zasjali i ugasili se poput krijesnice – spomenuti ću tek Gorana Brajkovića i Sandija Križmana koji nisu stigli dalje od mlade reprezentacije – zbog karaktera.
Da se vratim na rukomet s početka priče. Dakle, nikada mi neće biti jasno kako razmišljaju sportašice. Ne želim da ovo zvuči seksistički ili šovinistički ali one ne vjeruju niti sebi niti drugima, a stalno igrajući „pod ručnom“ i baveći se perifernim stvarima, vrlo će teško ostvariti ono što zaista mogu. A ova generacija Zamećanki može zaista puno – samo kada hoće. Još uvijek ne vjerujem da su bile u stanju na svome parketu izgubiti od novaka u ligi Samobora a onda poniziti treći sastav lige pulsku Arenu ili kao prošle subote potpuno deklasirati i do nogu potući četvrtu družinu po snazi u Hrvatskoj Dalmatinku. Od prve do posljednje sekunde njihova je igra imala smisla. Imala je i glavu i rep, imala je sve što rukometna igra treba imati. I gošće su na kraju dobro prošle. Petnaestak minuta prije susreta gore spomenutom predsjedniku kluba rekao sam da se ova ekipa mora boriti za drugo-treće mjesto i da će deklasirati Dalmatinku. Nije mi vjerovao, kao što nije vjerovao na kraju kada je na semaforu stajalo 36:24.
U subotu je rođendan slavila Ivana Vuković: Njezine suigračice obećale su joj da joj neće pokvariti feštu. I bile su od riječi. Napravile su feštu rukometa za onih 100 ljudi na tribinama ali i same za sebe. Skoro sam siguran da su barem dijelom večer prije gledale, po meni ali i po mnogim drugima, najbolju utakmicu hrvatske nogometne vrste u povijesti. I u Istambulu je sve od početka do kraja bilo savršeno baš kao i na Zametu, dan kasnije, iako ulog nije bio odlazak na europsku smotru, nego mir u kući.
Sve se može kad se hoće, a Mirza Džomba hoće napraviti nešto sa Riječkom rukometnom akademijom. Priča se da sličnu ideju imaju i tri riječka vaterpolska besmrtnika Samir Barač, Damir Glavan i Igor Hinić koji će se kako stvari stoje oprostiti od igranja vaterpola do kraja naredne, olimpijske godine. I oni bi htjeli poraditi na riječkoj vaterpolskoj akademiji, školi, nazovite to kako hoćete. Naziv nije niti bitan, bitno je da ovaj trolist asova i ljudskih i sportskih veličina zaslužuje šansu da prenese svoje znanje na sve mlade u ovome gradu koji se žele baviti vaterpolom. Prije puta u Grčku, sretnem na bazenu Ivana Krapića, koji mi na tu temu kaže „Već sam tri godine najmlađi“. Pametnome dosta. Krapić je talentom radom i zalaganjem zaslužio poziv pod barjak od najtrofejnijeg vaterpolskog izbornika na svijetu Ratka Rudića, i njemu svaka čast, no problem je u nedostatku novih talenata.
Oni iz srednje generacije sjetiti će se košarkaškog trokuta Kus-Mance-Baždarić. Prvi i posljednji još uvijek igraju, a ovaj srednji bacio se u trenerske vode (trener je Crikvenice). Pitanje je zašto čelni ljudi Kvarnera nisu željeli vratiti „svoju djecu“ kući, ili pak koliko ih tjeraju da traže bolje uvjete za razvoj karijere kao što je bio slučaj sa Paolom Marinellijem koji je Rijeku iz tih razloga zamijenio Splitom.
Uzalud sve deklarativne fraze i bilo što slično…. treba s riječi prijeći na djela da se ne desi da konstantno gubimo sportske dragulje. Treba vjerovati u njih i dati im šansu da i oni počnu vjerovati u sebe. Počnite od narednog vikenda. Vidimo se na tribinama. Krepat ma ne molat!
Podijeli na društvenim mrežama