Ljubomora

‘Nema slavlja bez okrutnosti’. Kapi vode mi počinju cijediti niz nos posred tih
njezinih ostataka slova. Pomislim, nek je tako. Želio sam u tom trenutku u
potpunosti zamrljati sve to skupa, i prošlost i sadašnjost, do neprepoznavanja.
Transcedentirati se i konačno je izbrisati! Počeo me žderati želudac, gastali
su mi odavno već samo jedne od grickalica kojima ubijam dosadu pred
televizijom, bez efekta. Dobro, učinka. Ti se kužiš u ljude, zbog kojeg je
jebenog razloga moja žena tamo, na taj benigni komadić papira, stavila Ničeov
citat?”

–         
Pametna je?,
predložio sam.

–         
A ja sam general
Agha Muhammad Yahya Khan, obavijesti me on.

–         
Osloboditelj Istočnog
Pakistana? Stvarno? Nisam te prepoznao iz prve.

–         
Da, pa, nije mi
trebalo puno da se reinkarniram u čovjekolikog. Dovraga s tim tvojim upadicama,
stvarno sam sje…, razumiješ?

–         
…Ban?, pitam
ga da ne bi bilo nekih nedoumica oko nastavka razgovora.

–         
No, da, skužio
si.

–         
Možda samo patiš
od klasičog sindroma poznatog u kliničkoj psihologiji kao ljubomora?
Bezrazložne, k tome, usudio bih se dodati.

–         
Ali, ne čini li
ti se, pazi ukupni literarni dometi moje žene su, do sada barem bili, kozmo,
glorije, vite, moj život, da je odnekud ona počela voditi neki paralelni, tajni
život? Pohađa li predavanja kod nekih zgodnih mladih filozofa-cvikeraša?

–         
Otkud bih ja to
znao, nisam joj ispovijednik, jebemuprasca. Ti bi trebao bolje raspolagati
spoznajom kuda se i kada ona kreće. Ča se mene tiče mogla je komotno prošlog
proljeća, kad si mi rekao da ide na poslovni put u Finsku, osvojiti Sjeverni
pol uz pomoć nekoliko samojeda i ruske ekspedicije stacionirane ondje sve dok
se ne otopi led!

–         
Znači, i ti
misliš da me vara?

–         
Ma, jok! Možda
se jednostavno promijenila, zanima je život, svijet, ne želi više razvijati
loše osobine kao dodatke svom karakteru.

–         
Zajebavaš me,
jel da?

–         
Vidi, ti se već
fiksirao svog, vrlo vjerojatno, muškog suparnika. I možda ti nije jasno da
žene, unatoč popularnoj predodžbi o njihovoj ovisnosti o partneru, razvijaju
tijekom života kao bonus i samodovoljnost. Koju si naprimjer ti vrlo često znao
isticati kao vlastitu prednost, zvao si se klasičnim samcem. Nije li tako? E,
sad kad je situacija vice versa, a ti sumnjaš da ti je žena zbog nečega
nevjerna, postaje ti nelagodno jer ti postaje slična. Ukoliko je tome tako, ti
znaš, po svom prijašnjem postupanju ča slijedi i kako će se ponašati jer si to
već prošao sam sa sobom. I s njom koja je morala sve to otrpjeti stoički.

–         
Tako, sad si
odjednom i njezin advokat? Šta će mi onda neprijatelji s takvim prijateljima?

–         
A ti bi sad da
zbog tvoje fiksacije se pretvorim u privatnog detektiva koji je slijedi, da
nedvosmisleno dokaže tvoju tezu?

–         
Hmm, vidiš to je
dobra ideja… pa, gle, ako imaš vremena…

–         
Nemam, ne da mi
se. Ovaj put sam se samo zajebavao…

–         
Htio bih ga
upoznati, konačno izusti.

–         
Molim?

–         
Tog, koji je,
hmm, pretvara u neku novu ženu. Koja mi sada postaje, pa, strana, valjda.

–         
Sve si to
zaključio na temelju Ničeove fraze? Jebote, al si maštovit. Zašto je nisi uostalom
pitao čemu joj to služi?

–         
A, pa strah me
da mi objasni upravo ovo o čemu razgovaram s tobom.

–         
I ljepše ti je
živjeti u toj stravi negoli saznati dal je riječ tek o nesporazumu? Ili, okej,
prihvaćam i tvoju hipotezu o drastičnom zaokretu, o njezinoj presahloj
ljubavnoj ambiciji spram tebe?

–         
Mislim da žene
mogu živjeti od zaljubljivanja, da, i puno jednostavnije svoje emocije
preusmjeravati s jednog muškarca na drugog. Iz bilo kojeg razloga pustiti ga u
svoj život, znaš kao kompenzaciju za nešto što im njihov partner u jednom
trenutku naprosto nije bio u mogućnosti dati.

–         
Oh, pa ti imaš i
neku tajnu koju želiš silno podijeliti sa mnom, šta li? Već ti je nešto slično
priredila? Da?

–         
Prošlo je
dovoljno vremena, pomislio sam da je to iza mene…

–         
Eh, da kako bi
rekao Saramago: ‘plavuše su, prirodne/umjetne, najdjelotvornije sredstvo
grijeha i iskušenja’. Tvoja je žena baš te kategorije –  zavodljiva, to joj priznajem, ali oduvijek je
djelovala sigurna i pouzdana, bez ikakve stvarne želje da svoj šarm zaista i
konzumira, verificira.

–         
Da, pa, evo ti
ga na, u krivu si.

–         
Jebiga. Bio sam
zakinut za ključnu informaciju. Ali, ipak, i dalje mislim da citat ne znači
ništa osim možda njezine želje da se produhovi.

–         
Ili da sebe samu
pripremi na odlazak od mene.

–         
Ili da se sprema
u kufere staviti veći dio desne strane vašeg zajedničkog ormara, da. 

–         
Bar bi mi ostao
stan.

–         
Uvijek valja
imati na umu ljepšu stranu života, pa da.

–         
Svejedno se
nadam da sam sve ovo samo umislio, znaš… jer kamo bih s ovim cijelim
preostalim vremenom koje sam predvidio za žudnju? Jesam li ja doslovna verzija
Jethro Tulla? Nit dovoljno star za odapet nit dovoljno mlad za rokenrol?

–         
Ni ja to ne bi
bolje postavio! Doduše, imaj na umu da je moguće da što više hiniš neki afekt,
on strastveniji i postaje! Tako je i s ljubomorom, konstruiraš je u glavi od
cijelog niza sitnih znakova i ponašanja, dok konačno ne postane i jedina istina
koja te ne prestane slijediti poput Anubisa.

–         
Oduvijek sam
mislio da je drukčija od svih žena.

–         
Pa, vjerojatno i
jest. Njezina različitost te je, poznavajući te sve ove godine uključujući i
tvoju promiskuitetnost, i smirila.

–         
Ko zna kome se
sada obraća onim svojim samouvjerenim glasom?

–         
Mali smo grad,
brzo ćeš saznat, obavijestim ga ignorirajući činjenicu da mu trenutno nije
osobito stalo do zafrkancije. Ali, barem je izrečeno, tješio sam se, sušta istina.