Ako sumiramo rezultate dosadašnjih Vlada, vidimo da sva rješenja ovog, već davno aktualnog pitanja,
uvijek slijede isto načelo: “brigo moja
prijeđi na drugoga”. Za očekivati je, dakle, da će se i aktualna vlast
držati istog principa. Ta strategija, međutim, ne mora biti uvijek pogrešna.
Dapače, mislim da i nema boljeg načina, samo je bitno razumjeti logiku ovog načela
i uspostaviti pravilan mehanizam prijenosa BRIGE unutar sustava, što do sada
nije bio slučaj. A stvar je veoma
jednostavna. No, krenimo redom; i to onako pravo po školski – slovo po slovo:
Sagledavajući neka osobna profesionalna iskustva i
analizirajući odgojno-obrazovnu praksu u sustavu hrvatskih škola, dolazim do
zaključka da je centar pažnje pretjerano usmjeren na pedagoške modele, a
premalo na nešto što se zove: ORGANIZACIJA RADA.
U bilo kojoj vrsti posla, organizacija rada je temelj uspjeha
pa tako i osnovni preduvjet jedne sigurne, disciplinirane i uspješne školske
nastave. Stoga, Ministarstvo obrazovanja, kao najodgovornija institucija u ovom
resoru, treba uspostaviti organizacijske uvjete koji će osigurati nesmetano
odvijanje nastavnog sata. Drugim riječima, prije nego što se teorija odgoja i obrazovanja prepusti pedagozima,
socijalnim radnicima i psiholozima, a sama praksa učiteljima i nastavnicima,
potrebno je uspostaviti učinkoviti
sustav prenošenja BRIGE o različitoj vrsti posla s jednih na druge. U tom bi
slučaju i ovo naše aktualno poslovno načelo – “brigo moja prijeđi na drugoga”,
dobilo pravi smisao.
Primijenjeno na konkretan slučaj, to bi značilo slijedeće:
U razredu gdje nastavnik ne može uspostaviti red, postoje
samo dva ORGANIZACIJSKA rješenja:
- Razred mora napustiti učenik sa kojim se ne može vladati.
- Razred mora napustiti nastavnik koji nije u stanju
disciplinirati takvog učenika.
Svako treće rješenje odlaže rasplet ove ODGOJNE KRIZE za
slijedeći nastavni sat, što ide direktno na štetu ostalih (pristojnih) učenika,
kojima država u svakom trenutku mora osigurati:
- Stopostotnu sigurnost.
- Nesmetani rad.
Vjerujem da ste sada već primijetili kako smo ovaj “veoma
slojeviti pedagoški problem” znatno pojednostavili i samo smo na korak da ga jednim
elegantnim pomicanjem BRIGE na neko drugo mjesto trajno eliminiramo iz razreda
(gdje u biti i pravi najveću štetu).
Obzirom da glavni uzrok ovoj pojavi leži u nedostatku
osnovnog kućnog odgoja – te imajući u vidu da hrvatski fakulteti još nisu uspjeli
obrazovati učitelja i nastavnika koji će takve propuste ispraviti na nastavi – sasvim
je logično da “big brader kuću” napušta nedisciplinirani učenik, a BRIGU o
daljnjem nastavku njegovog školskog odgoja i obrazovanja treba prepustiti pedagozima, sociolozima i
psiholozima (ukratko, piscima školskih zakona i pravilnika, koji su u biti, svojim
teoretskim pravno-pedagoškim djelima, najviše – tako mi se barem čini – i kumovali općem raspašoju).
BRIGU smo, dakle, prenijeli
na drugoga. Ali ovoga puta ona je prenijeta u
pravom smjeru – na leđa i dušu najkompetentnijih stručnih osoba za
rješavanje misterije zvane “ponašanje problematičnih đaka” (prvaka, osmaka i
srednjaka ).
Direktna posljedica
ovog postupka je mirna reintegracija svih odgojno-obrazovnih područja u školski
program, kao i trenutna uspostava zdrave radne atmosfere u razredu (osnovne
pretpostavke odvijanja uspješne školske nastave koja ujedno predstavlja i
preventivnu mjeru glede pojave i razvoja maloljetničke delikvencije ).
Sve što je sada dalje potrebno napraviti jeste spriječiti da se ova BRIGA ponovo ne vrati učiteljima i
nastavnicima, jer se time cijeli problem vraća na sami početak. Na žalost, upravo ta metoda je postala redovita praksa, a tom činu upravo su sklone nadležne
stručne službe spomenutih profesija, koje
mahom ne razumiju da školski razred nije mjesto resocijalizacije, niti je preodgoj
problematičnih učenika zadaća učitelja i nastavnika, nego upravo njihova.
Drugim riječima, škola
nije “popravni dom”, i vrijeme je da
to prestane biti.
POST SCRIPTUM
Vjerojatno ste i sami uspjeli uočiti da je rješenje
postavljenog problema uprošćeno do krajnjih granica, i sasvim sam siguran da
profesije na koje smo prenijeli BRIGU imaju niz primjedbi po već ustaljenoj shemi liberalne školske
pedagogije, prema kojoj sva BRIGA oko problematičnih učenika ostaje na leđima prosvjetnih radnika. No, treba reći da namjera ove kolumne i nije
bila ponuditi pedagoški scenarij nego ukazati na potrebu pravedne i nadasve realne raspodjele odgovornosti u području odgoja i
obrazovanja te osobito sagledavanja cijele situacije sa stanovišta stvaranja
optimalnih uvjeta za odvijanje školske nastave kako bi pedagoški koncepti (aplicirani
na bilo koju skupinu učenika) dali učinka.
Jednako tako želim naglasiti da pravilo izdvajanja iz
razreda ne obuhvaća učenike koje možemo opisati kao, popularno rečeno – hiperaktivne ( mislim da se oko toga slažu i
sami kolege nastavnici). Riječ je isključivo o učenicima sa klasičnom
dijagnozom poremećaja u ponašanju – koje u
višim razredima degradira u totalnu delikvenciju – i kojima školska nastava postaje “zabavni” poligon
za vlastito iživljavanje. A sve to poradi uporne i sasvim pogrešne “pedagoške” prakse da se ovaj iznimno
komplicirani problem rješava u razredu, u sklopu redovitog školskog programa
koji u postojećim uvjetima (zakonskim, kadrovskim i organizacijskim) po niti jednoj pedagoškoj osnovi nema realne mogućnosti
obaviti ovako složenu zadaću. Takav pristup je naprosto naivan i jednostavno ne
vodi na dobro. Štoviše, samo pogoršava cijelu stvar, jer glavni “zabavljači” na
satu povlače za sobom i ostale učenike, što je potpuno predvidljivo i nadasve
razumljivo. Mehanizmi obrane naprosto prilagođavaju ego uvjetima okoline, i tu
više nema puno priče. U takvom društvu, lakše je biti mangup nego biti “štreber”,
zar ne?
Podijeli na društvenim mrežama