Nakon nekoliko takvih šokantnih izjava, natjerala sam se u
razmišljanje i došla do jednog zaključka: Dragi moji, da niste vi slučajno
promašili profesiju?! U ljudskoj je prirodi da bira ono zanimanje koje ga
ZANIMA (opala, vidi slučajnosti: zanimanje!!!). Sve ima svoje prednosti i sve
ima svoje nedostatke. Neki su poslovi više plaćeni, a neki manje. Neki tu veću
plaću zaslužuju, a neki opet ne. Ali takav je život i tako svijet funkcionira.
To se jednostavno ne može promijeniti.
Vraćam film nekoliko godina unatrag i prisjećam se dana kada
sam ja odabirala svoje savršeno zanimanje. Moja je velika želja bila studij
arhitekture. No nakon nekog vremena, shvatila sam da to nije za mene. Nisam
osoba koja bi se mogla zatvoriti u ured i provesti 8, 10, pa i 12 sati sjedeći
i crtajući. Za shvatiti tu činjenicu bile su mi potrebne 2 godine. Danas sam
redovna studentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, smjer kroatistika i
germanistika. Zašto? Pa vrlo jednostavno: zato jer jednog dana želim biti
profesor, raditi s djecom i tinejdžerima, učiti ih i podučavati. I sve to bez
obzira na onaj iznos na papiru koji svi očekuju tamo negdje oko 15og u mjesecu.
Da sam kojim slučajem upisala arhitekturu, naravno da bi
moja plaća bila veća. Vjerojatno bi mi se već sada određeni iznosi vrtjeli pred
očima kao ono voće na automatima za kockanje. Ali na što bi se tada moj život
svodio? Na posao koji sigurno ne bih voljela! Polovicu dana provodila bih na poslu,
a drugu polovicu kod kuće gunđajući obitelji i samoj sebi kako ne volim taj
posao i kako ne mogu više sjediti 8, 10 ili više sati zatvorena sama u uredu.
Razumijem da ljudi imaju velike ambicije i da nas te
ambicije tjeraju da dajemo sve od sebe kako bi u životu uspjeli. No uspjeh ne
znači novac. Uspjeh je pohvalama i priznanjima biti nagrađen za svoj trud, a ne
hrpom novca. Jer znate, hrpu novaca ima i Kim Kardashian, pa nije baš nešto
uspješna u životu (osim u naslikavanju po svim mogućim svjetskim događanjima).
Na što je spalo naše društvo? Na to da od dvadesetjednogodišnjih ljudi (bez
staža, bez imalo iskustva i u poslu i u životu) slušam priče kako je njima
iznos od 4.500 kn premalen, dok su s druge strane ljudi od četrdeset i više
godina presretni ako se njihov iznos plaće vrti oko cca. 3000 kn.
Jesmo li tako nisko pali da ćemo zanemariti vlastitu sreću i
zadovoljstvo i buduća zanimanja birati prema tome koliko su plaćena? Sa
završenim fakultetom još smo uvijek u malo boljim pozicijama od onih ljudi koji
fakultet nemaju. Pa se prema tome, po mojem mišljenju, nemamo apsolutno
nikakvih prava žaliti, jer je odluka o studiju i zanimanju bila isključivo
naša. Tržište rada prezasićeno je nekim zanimanjima, no isto tako s druge
strane u Republici Hrvatskoj postoji popis deficitarnih zanimanja koja su jako
tražena i jako dobro plaćena. Ako vam je do novca, zašto niste izabrali neko od
tih zanimanja? Veoma je primitivno razmišljati da su ljudi sa završenim
fakultetom vrjedniji od onih bez fakulteta. Mnogi od tih nisu imali prilike i
mogućnosti studirati, mada su to željeli. Oni koji su završili fakultet nisu se
kao na robiji izmučili za vrijeme studiranja (ruku na srce, nema boljeg perioda
za uživanje od studija!), pa prema tome nemaju nikakva veća prava od onih koji
nisu studirali.
Zaista je žalosna činjenica da sve više mladih ljudi
razmišlja na takav način. Novac treba zaraditi, on neće pasti s neba. Da čitav
ljudski rod razmišlja na takav način, onda bi svi bili direktori velikih firmi.
No nažalost (ili na sreću) to je nemoguće. Hoće li izbor zanimanja po iznosu
plaće postati trend? Kako stvari stoje, izgleda da hoće. Očito su ljudi spremni
žrtvovati sreću koja se nalazi u onome što radimo zbog tisuću kuna veće plaće.
Da je na stvari pitanje egzistencije, ovu bih teoriju možda i razumjela. Ali
nije, nego je na stvari ljudska pohlepa, materijalizam i utjecaj
kapitalističkog društva.
„Na mladima svijet ostaje“…sve manje i manje vjerujem u tu
rečenicu. Nekada je vrijedila, danas izgleda više ne…
Podijeli na društvenim mrežama