“Bhagavadgītā – Vodič za Zapadnjake”

Kada je u
pitanju osobni izbor po navedenom kriteriju vjerujem da mi to nitko neće
zamjeriti, međutim, ovom prilikom svjesno preuzimam rizik da se izložim ozbiljnim
pogledima stručne književne kritike kada ovo isto djelo nominiram u kategoriji
najdragocjenijih prijevoda u povijesti svjetske književnosti te uvrstim u
zbirku kapitalnih naslova koji su ikada ugledali svjetlo dana na hrvatskom
jeziku.

Nisam
nikada mislio da ću se usuditi tako nešto izgovoriti javno, ali obzirom da je ovogodišnji
Svjetski dan knjige i autorskih prava UNESCO  posvetio prijevodima, jednostavno nisam mogao
prešutjeti o tome koji prijevod smatram najboljim i najvrednijim, barem kada
vrijednost nekog književnog djela promatramo sa stanovišta duhovne potrebe
radničke klase koja gorljivo traži odgovore na pitanja o smislu života.  

Siguran sam
da bi u tom pogledu drug Kardelj izabrao Marxov “Kapital”, a velečasni Bozanić
Sveto pismo. No treba reći da oba ova velika djela imaju i jednu veliku manu. U
prvom se naglašava materijalno, a zapostavlja duhovno, dok se u drugom naglašava
duhovno, a zapostavlja materijalno. Zato se, usput rečeno, drug Tito i velečasni
Stepinac nisu nikada mogli razumjeti.

Bhagavadgītā
je, međutim,  u tom pogledu savršeno izbalansirana,
čemu najbolje svjedoči lik i djelo Mahatme Gandhija koji je i kao političar i
kao vjerski vođa bio potpuno uravnotežen i normalan.

Kada
govorimo pak o prijevodu, tu je stvar posebno osjetljiva jer svaki prijevod
mora zadržati misao i smisao izvornog djela tako da je čitatelju potpuno jasno
što je pisac rekao, a ne da mora razmišljati o tome što je mislio reći, pa onda
svako tumači onako kako njemu odgovara.

Upravo tu
je “Bhagavadgītā – Vodič za Zapadnjake”, savršeni primjer jednog besprijekornog
prijevoda koji u svakoj rečenici zadržava bistrinu misli i poruke. Slobodno
možemo reći da je  Dr. Jack Hawley u tom
pogledu napravio pravi podvig. Prihvativši se zadatka da najpoznatiji indijski
ep približi Zapadu, preveo je svaki
stih Bhagavadgīte u njegovom značenju,
predstavivši nam je na taj način u novoj proznoj verziji kao lagano i pitko
duhovno štivo koje se čita u jednom dahu.    

Za izvornu Bhagavadgītu se smatra
da je najvažniji književni doprinos Indije svijetu, stoga i ovu knjigu treba
prihvatiti i tretirati na isti način. Pogrešno bi, međutim, bilo smatrati je
samo kulturnim književnim blagom. Hawleyeva Gītā
je više od toga. Rijetko koje djelo može u čovjeku vratiti vjeru u ljudske
vrline i probuditi nadu i vjeru u život kao što je ovo.  Nigdje strah od smrti ne biva poražena u takvoj
mjeri da joj se čovjek, na kraju knjige, može smijati u lice. I to je upravo
njena najveća vrijednost.

Čestitke, svakako, i Jarmili Hanuški
koja je svojom prevodilačkom umješnošću ovu istu razinu djela uspjela sačuvati
u hrvatskom izdanju.

Toliko o mojim osobnim
impresijama. Ostatak vremena do kraja ove kolumne pretvorit ćemo u jednu pravu književnu
večer. Odlomci koji slijede, izbor su iz predgovora i drugog poglavlja knjige:

 “Godina je 3141. prije Krista.
Arjuna, cijenjeni princ i ratnik na vrhuncu svoje moći, najveći čovjek od
akcije svog vremena, sprema se u bitku. To je pravedna borba kojom će ponovo
osvojiti kraljevstvo koje mu po pravima pripada. Cijeli svoj život on je bio
odvažan, uspijevao je u svemu što je poduzimao, poznat po podvizima u bitkama.
Ali sada, u predvečerje najvećeg sukoba u njegovoj karijeri događa se nešto
neobično. Ruke mu počinju drhtati.

Arjuna je u svojoj veličanstvenoj
ratnoj kočiji u koju su upregnuta četiri bijela konja. Vozač kočije je Arjunin
najbolji prijatelj iz djetinjstva, Kršna, avatar, utjelovljenje Boga na zemlji.
Arjuna koji zapravo ne razumije Kršninu božanskost, naredio mu je da odveze
kočiju na sredinu čistine na kojoj će uskoro započeti velika bitka. Protivničke
vojske okupile su se svaka na svojoj strani.

To je epski prizor: dva usamljena
lika smještena između legija dobra i zla, mnoštvo vojnika, šatori, ognjišta na
kojima se kuha, konji koji njište, zastave koje vijore na ranom
poslijepodnevnom povjetarcu, zvukovi i mirisi skore borbe ispunjavaju zrak.

Arjuna promatra protivničke
snage, pogled mu se zaustavlja na nekadašnjim prijateljima, uvaženim stričevima
koji su ga podučavali vojnim vještinama. Svi se odvažno pripremaju za međusobni
sukob. On iznenada zapada u krizu, počinje teško disati i upitnim pogledom
promatra Kršnu.

…Sjedeći u kočiji usred bojnog
polja, princ Arjuna kojeg je zahvatila slabost, jedva čujnim glasom pita:
‘Zašto ja ovo činim, Kršna? Život je tako okrutan, tako zahtjevan, ne znam imam
li više dovoljno srčanosti za borbu.’ Njegove su oči  ispunjene suzama, koljena mu klecaju i on se
još dublje spusti u sjedalo kočije. ‘Voljeni prijatelju’, kaže on, ‘molim te
reci mi – o čemu se ovdje radi?’

…Vidimo Arjunu na bojnom polju,
veličanstvenog ratnika, pognutog, mislima opterećenog, oči mu sjaje, molećivo
traži da mu se objasni smisao života. Kršna posve smiren odgovara mu: ‘O, zar
ti zaista želiš znati?’ Nakon toga, u slijedećih dvadeset minuta, Arjuna dobiva
odgovor – izravno s izvora!

…Zamislite!  Čovjek s kojim bi se svatko od nas mogao
poistovjetiti, najednom se našao u strašnom škripcu, nalazi se na raskrižju,
doveden do toga da je pao na koljena pod velikim pritiscima i složenošću
života, sav potresen pokušava pronaći izlaz. A njegov najbolji prijatelj,
utjelovljenje Boga, uzima ga za ruku i vodi sve dok ne dođe do odgovora –
objašnjavajući mu korak po korak najzagonetnije tajne svih vremena.”

 

Poglavlje 2: PUT ZNANJA
(sāmkhyayoga)

…Dok Kršna
promatra nekad odvažnog princa ratnika kako zapada u slabost vrijednu žaljenja,
njegove oči koje su uvijek blage, sada ga promatraju čeličnim pogledom, dok
progovara: “Arjuna, odakle potječe sve tvoje očajanje? Sebično popuštanje samom
sebi u trenucima krize sramno je i nije te dostojno. Ti si vrlo učen, kulturan
čovjek koji bi trebao živjeti životom temeljenim na istini, životom ispravnosti
– dharma. A sad je tvoj um zbunjen
zapao u uznemirenost i ne bi mogao prepoznati istinu ni kad bi ti udarila u
glavu.”

“Znam da si
zapanjen što nemam samilosti, ali to te ne bi smjelo dovesti do klonulosti! Oni
koji su slabi nikad ne mogu ostvariti istinu i ispravnost. Ti si veliki ratnik,
provjereni pobjednik. Odbaci tu malodušnost. Ustani, ti koji si uništio mnoge
neprijatelje!”

Arjuna ga
prekida: “Ne mogu vjerovati da mi upravo ti govoriš da se borim!” Negodujući
potresa glavom kao da pokušava pročistiti um. Kršna sjedi u tišini. Arjuna
duboko udahne pa reče: “Kako?” Riječ ostane visjeti između njih u zraku.
“Kako?”, ponovi on. “Kako ne bih bio slab, Kršna? Napasti Bišmu, koji mi je bio
poput djeda, ili navaliti na svog nekadašnjeg voljenog učitelja ratnih vještina
Dronu, za mene bi bio pogrešan korak! Kao starije trebao bih ih poštovati, a ne
ubiti. Ne želim pobjedu koja će biti okovana krvlju.”

“Kršna,
kada bih i ubio, više ne bih želio živjeti. Bilo bi bolje da me ubiju. Oh”,
promrmlja on sav jadan, “ne znam na koju stranu bih se okrenuo. Ovako ili
onako, dobio bitku ili ju izgubio, ja sam gubitnik.”

“Potpuno
sam zbunjen”, nastavlja govoriti Arjuna, “i ne znam što je u stvari moja
dužnost. Ne mogu pronaći nikakav lijek za ovu strašnu patnju koja mi je
iscrpila svu energiju, Kršna. Kad bih trebao steći veliko bogatstvo ili moć,
što bih time dokazao? Molim te da mi pomogneš, a ne samo da mi kažeš da krenem
u borbu. Molim te, reci mi što bih trebao učiniti. Ja sam tvoj učenik, budi moj
Učitelj, moj guru. U tvom okrilju
tražim svoje utočište i predajem ti se. Molim te, savjetuj me moj dragi Kršna,
pokaži mi put.”

Veliki
princ ratnik, koji nikada nije znao za povlačenje, još dublje tone u
potištenost. Mrmlja sam za sebe: “Neću se boriti.” A nakon toga zapada u
tišinu.

Sada, nakon
što se Arjuna predao kao učenik, Kršna preuzima svoju pravu ulogu božanskog
Učitelja. On još čvršće stišće uzde u svojim rukama i dugim pogledom promatra
pokunjene ratnikove oči te počne govoriti.

 “Ti možeš iskreno žaliti, Arjuna, ali to nema
nikakvog smisla. Tvoje riječi se mogu činiti mudrima, ali onaj tko je istinski
mudar neće tugovati ni za živima ni za mrtvima.“

“Nikad nije
bilo vrijeme u kojemu ja ili ti ili bilo tko od ovih kraljeva ili vojnika ovdje
nisu postojali – i nikada neće doći vrijeme da ćemo prestati postojati. Tijela
se u fizičkom obliku pojavljuju i nestaju, ali ne i životna snaga, duša – ātman koja živi u tijelima”

“Ova se
životna snaga pojavljuje i boravi u tijelu određeno vrijeme. Dok se u njemu
nalazi, proživljava iskustvo novorođenog djeteta, djetinjstvo, mladost i
starost, a tada, nakon smrti tijela, konačno prelazi u novo tijelo. Promjene
kao što su smrt odnose se samo na tijelo, ali ne i na životni duh – ātman. Arjuna, mudar čovjek neće se
zaplesti u privid da je tijelo. Ovaj privid određuje pojam ega.”

“Arjuna,
dodir osjetila s predmetima i privlačnostima stvara osjećaje kao što su tuga i
radost i osjete para suprotnosti kao što su toplina ili hladnoća. Ali sve to
nije trajno, prolazno je, dolazio i odlazi poput oblaka što plove nebom. Suoči
se s njima strpljivo i smiono, nauči kako da oni na tebe ne djeluju.”

“Čovjek
koji je smiren, na koga ne djeluju ovi svjetovni osjećaji i pojave, jednako se
ponaša i u boli i u radosti i ne dopušta da ga bilo što poljulja ili dovede na
stranputicu. Takva je osoba spremna za besmrtnost. Nemoj poistovjećivati svoje
istinsko Sebstvo samo sa svojim smrtnim tijelom.”

“Stvarno u smislu u kojem se koristi u
duhovnosti određuje ono što je vječno, to što se nikada ne mijenja, što je
neuništivo. To je pravo značenje riječi ‘stvarnost’. Ono što je stvarno nikad
neće prestati postojati. Sve što je trajno, vremenom će se promijeniti i zbog
toga nema obilježja prave stvarnosti. Kad ćeš u potpunosti shvatiti ovu
dubokoumnu činjenicu, doseći ćeš vrhunac svega znanja.”

“Ljudsko
tijelo, u skladu s tim, nije stvarno. Ali ipak, postoji nešto što se nalazi u
tijelu a što je stvarno: duh života – ātman
koji je sam bitak, Svijest, čista Svijest.”

“Spoznaj tu
istinsku stvarnost. Ona prožima cijeli kozmos, nepromijenjena je i neuništiva.
Nikakva sila ne može na nju djelovati. Nitko ne može promijeniti nešto što je
nepromjenjivo.”

“Ovaj ātman, Arjuna, prožima sve, poput zraka
ili neba. Oblaci se skupljaju na nebu, ali nebo se neće razmicati kako bi
stvorilo prostor za oblake. Jednako tako, atman, istinsko Sebstvo koje čovjeku uvijek
ostaje ono što je i bilo. Stvari koje su materijalne prirode dolaze i odlaze,
nastaju i nestaju, ali se ātman,
istinsko Sebstvo u čovjeku, nikad ne mijenja.”

“Samo je
tijelo smrtno. Samo će tijelo prestati postojati. Ali ātman, istinsko Sebstvo, besmrtno je i nikada neće doživjeti kraj.
Stoga, bori se ratniče!”

“Ti govoriš
o ubijanju i o tomu da ćeš biti ubijen, znaj da samo tijelo može biti ubijeno,
ali Stvarnost koja boravi u njemu, odnosno ātman,
nikad ne može biti ubijena. Reći da netko ubija ili da je netko drugi ubijen,
može biti ispravno s fizičke, svjetovne točke gledišta, ali to nije prava
stvarnost.”

“Ātman, ono što mi istinski jesmo, nikad
nije rođen i nikad neće umrijeti, U stvari, ta vječna unutarnja stvarnost
nikada nije uništena, nikad podložna bilo kakvim promjenama. Kada te nadvlada
ego, počinješ se pogrešno poistovjećivati s tijelom, misliš da je fizička smrt
tvoja smrt, i to te plaši. Ali Sebstvo – ātman
nikada ne može biti ‘ubijeno’. Kad je tijelo pogubljeno, ātman ostaje nepovrijeđen,”

“Onaj tko
razumije to teško dokučivo načelo ātmana,
istinskog Sebstva koje je u njemu i koje je vječno, neuništivo i nepromjenjivo
– spoznaje da na ovoj razini poimanja ne postoji ‘ubijanje’ ni ‘razlog da netko
nekoga ubije’.”

“Kao što
čovjek odbacuje svoju iznošenu odjeću, Onaj tko boravi u tijelu povlači se iz
vremena istrošena tijela i odijeva novo.”

“Onaj tko boravi
u tijelu – Sebstvo, ātman – ostaje
netaknut promjenama u svijetu. Njega ne može raniti nikakvo oružje, vatra ga ne
može opeći, vjetar ga ne može isušiti kao što ga ni voda ne može smočiti. Sebstvo
koje boravi u tijelu prožima sve (što znači da je posvuda). ono je vječno i
nepromjenjivo jer se nalazi iznad svjetovnih okvira vremena – vrijeme na njega
ne djeluje.”

“Arjuna,
kraj tvojoj sadašnjoj boli i tuzi ovisit će o tomu koliko ćeš uspjeti
prevladati svoje neznanje o istinskom Sebstvu koje živi u tebi.”