Putovanje je započelo
ispijanjem kave u jednom viškom kafiću. Trebalo je nabaviti otočke osobne
iskaznice kako bismo uštedjeli na kartama za trajekt. Ipak smo mi studenti.
Prvo sam prišla jednim momcima za koje bih dala ruku u vatru da su s otoka. Dok
nisu progovorili na engleskom. Zatim sam prišla djevojkama za susjednim stolom
i pogodite, s otoka su. Odmah smo ih uputili na šalter za karte i tako smo
uštedjeli skoro upola. Treba se snaći. Vrijeme na trajektu smo kratili
razgovorom, čitanjem Šoljanovog Kratkog
izleta i promatranjem suputnika. Veliku većinu su činili navijači Hajduka.
Zagrijavanje za utakmicu je tako započelo već na trajektu. Nakon dva sata i
petnaest minuta stigli smo u uzavreli Split. Odmah smo kupili i otočke karte za
katamaran koji zbog utakmice kreće tek u 23.45. Inače, redovna linije ide oko
18 sati. Kad Hajduk igra nije problem ni pomaknuti polazak katamarana, stranci
neka čekaju.
Gladni krećemo u konobu
„Kod Joze“ iznad pazara ili ti ga tržnice. U ugodnoj atmosferi lijepo smo
pojeli i skupili snage za dalje. Hrana je bila odlična. Ja sam jela fetučine sa
škampima, lososom i gorgonzolom. Po
osobi oko 120 kn sa pićem. Negdje uštedimo, negdje potrošimo. Nakon ručka krećemo
u đir po Splitu. Prva stanica je park ponad Grgura Ninskog. Ogromna zelena
površina, ljudi odmaraju u hladu. Spuštamo se do Grgura Ninskog, hvatam ga za
palac i zaželim želju. Nije mi se ostvarila, očito je Grgur malo zakazao od
silnih želja. Kroz uličice stare jezgre probijamo se do Peristila. Pun je
turista, ali i onih koji nude „jeftine“ aranžmane u restoranima, rafting ili
druge atrakcije. Već tradicionalno posjećujemo uvijek istu kladionicu, ali ni
ona nam nije donijela sreću. Nismo ni slutili kamo to sve vodi, bili smo optimistični
do kraja. Nakon đira po rivi i Dioklecijanovih podruma u drevnoj splitskoj
gradskoj jezgri pronašli smo kavanu Teak.
Smještena je u sjeverozapadnom kvadrantu nekadašnje Dioklecijanove palače iz
koje je i nastao grad Split i to na mjestu u kojem su se u rimsko doba nalazile
vojne odaje Palače, tzv. taberne. Kavana je dobila ime po plemenitom azijskom
drvu, tikovini jer je cijeli interijer uređen upravo od tog drva. Sve se to
moglo pročitati na cjeniku kavane. U kavani smo proveli jedno sat i pol
vremena. Ispred nas je sjedio ni manje ni više nego gospodin Dežulović.
Najsmiješnije od svega je što smo u toj kavani naišli na neki podlistak
Jutarnjeg lista u kojem smo pronašli reportažu o Rijeci. Usred Splita čitamo
kako voditelj Peek&Pokea govori da su najveće bogatstvo Rijeke ljudi,
kreativci koji su pokretačka snaga, a u Rijeci ih je tvrdi jako puno. U
reportaži smo pronašli i neke greškice, npr. Most branitelja autor naziva
popularnim okupljalištem mladih iznad Rječine, Kont. Nismo zamjerili previše,
reportaža je ipak bila čak na 6 stranica. Nakon Teaka zaputili smo se do
Marmontove ulice i do fan shopa Hajduka pribaviti si posebne majice za utakmicu
i karte, naravno.
Oko 18 sati najvijači su
već zauzeli grad. Orila se pjesma i pilo se Hajdučko pivo. Prema stadionu se
kretalo sve više ljudi. Mi smo već oko 19.15 zauzeli svoja mjesta na istoku. I
onda su krenuli neredi. Dobro, malo pretjerujem. Ne znam čiji je to bio
promašaj, no isto mjesto je bilo prodano dvjema osobama. Jedan je pretplatnik,
drugi nije. Nekako su se snašli, pa je bilo mjesta za sve. Zatim ispred nas
dolaze četiri muškarca u 40-tima, po mojoj slobodnoj procjeni. Svi su bili
pripiti, a jedan je jedva dočekao kraj prvog poluvremena i onda zaspao. Njegovi
prijatelji su ga počeli navlačiti, slikati, dizati, urlikati da je došao
gledati Hajduka, a ne spavati. Jadne njihove žene kada dođu kući. Kada smo
ulazili na područje stadiona specijalci su zaustavili momka i napali ga kako
može sa pivom ulaziti na stadion. Pretpostavljam da ove 40-godišnjake nisu ni
pogledali, a sigurno su bili pijaniji.
Skoro zaboravih spomenuti da sam sjedila
jedino u pauzi, 15 minuta. Netko će reći da nisam došla sjediti na utakmici,
npr. pijanci ispred, ali bome nisam ni platila 180 kn kartu da bih stajala 90
minuta i to iza „vatrenih“ navijača koji su stalno padali, prolijevali pivu po
ljudima i grickalice po podu. Valja reći da su svi oko nas sjedili osim jednog
starog barbe, dva reda ispred koji je i napravio cijelu pomutnju s tim
stajanjem na stolici, pa nitko iza njega nije ništa vidio. Tako su svi morali
stajati. Kraj njega je na stolici stajala i njegova žena ili štogod mu je već.
Još jedna „pametnica“. Tko je sjedio do mene? Muškarac sa naočalama, čarapama
na Garfielda i majicom na Alan Forda. Pa ti u tom okruženju gledaj utakmicu.
Dva gola nisam uopće vidjela. Komentatora nisam čula jer se prvo zviždalo
igračima Intera, a onda posebno i hrvatskoj, mladoj nadi Intera, Marku Livaji.
Kad mi ne znamo iskoristiti naš potencijal, ima tko hoće.
Ako stavim sve prije
navedeno na stranu, atmosfera na Poljudu je bila fenomenalna. Torcida je
pjevala 90 minuta, ma zapravo pjevala je i puno više, prije i na kraju utakmice.
To je razlog zbog kojeg ne propuštam priliku doći na Poljud. Dalmatinska pjesma
i hajdučko srce. Toga nema nigdje nego u Splitu na Poljudu. Zapad je uvijek
malo uspavan, ali zato sjever i istok sve nadoknađuju. Nisu stali ni nakon 18,
44. niti nakon 73. minute. U 60. minuti se zapalio sjever. Paštara nije bilo,
kako su najavljivali 200, već možda 20. Čak je na istoku bilo dvoje odvažnih u
Interovom dresu, majka i sin. Bilo je i mnogo stranaca koje smo prepoznavali po
ogromnim fotićima, zalizanim frizurama i kričavim bojama. Poljud je bio
ispunjen do posljednjeg mjesta, čak mi se činilo kao da ima i više ljudi nego
što bi trebalo biti.
Prije isteka 93. minute
napustili smo stadion i otišli na čevape. Čudno je slušati navijače, a ti
napuštaš stadion. Inače uvijek ostanem do kraja, ali me se ovoga puta dalo
nagovoriti da odemo prije gužve. Jeli smo odmah pored stadiona kada se more
ljudi slilo prema centru. Noć za pamćenje. Ne toliko po rezultatu koliko zbog
atmosfere. To se jednostavno mora doživjeti. Istinabog, Hajduk je mogao zabiti
bar jedan gol. Igrali su u krajnju ruku čudno. Dođu ispred gola i ne znaju šta
bi. Pola ih trči, pola ne. Znam da su mladi, ali to nije izlika. Inter ovoga
puta nije bio ne znam koliko nadmoćniji, ali su svoje šanse znali realizirati.
Ako ne pogodiš, dobit ćeš gol. Žao mi je šta je Grgur Ninski bio zauzet drugim
željama.
Na katamaranu za Vis su
bili, u većini, pogađate navijači. Pjesma se orila cijelim putem. Pape i dida
bili su Torcida, kada umru umotat će ih u bilo i treba igrat muški i kad ti ne
ide. Hajduk se voli, on daje smisao životu i njegovo se ime tetovira u srcu.
Sad ne preostaje drugo nego čekati uzvratnu utakmicu od koje se ne očekuje baš
ništa. Povijesna utakmica je ionako upisana.
Podijeli na društvenim mrežama