Osobno
mi iskustvo kaže da sam se sinu naplaćao osnovnoškolskih udžbenika jer je on
taj dio svojih obrazovnih obveza odradio u doba kada je to u domaćem školstvu moralo
biti tako i nikako drukčije. Možda je hrvatska država socijalna po svom ustavu, i svatko u njoj ima pravo na
obrazovanje, ali pustimo ustav i slične trice. Tko ima novaca – može, a tko
nema, neka se snalazi kako zna i umije. Za namirenje potreba djeteta možete i
gladovati, dijete je dijete. Uostalom, kako već godinama vidimo, ulične baje za
smeće služe najgladnijima kao spasonosno rješenje. Tako nas u praksi uči
hrvatski kapitalizam, pritom nas usporedno uvjeravajući kako je u doba
„nenarodnog“, štoviše „protuhrvatskog režima“ bilo mnogo gore.
Ali,
problem je uvijek sa svjedocima. Ne mislim samo na baje, u koje u neka druga
vremena nitko nije zavirivao, još manje od baja tjerao ponaraslu „konkurenciju“,
kao što je to danas svakodnevna slika. U doba kada sam bio osnovac,
sedamdesetih – a obiteljske okolnosti priredile su mi da sam u Rijeci pohađao
ništa manje nego četiri osnovne škole (Područnu školu Srdoči, OŠ Ivan Ćiković
Beli na Zametu, OŠ Čavle i OŠ Matteotti), pa doista znam što govorim – sve sam
udžbenike dobivao besplatno.
Uzimajući
prije nekoliko dana u ruke netom otisnut priručnik Moja Rijeka, glavom mi je
protrčala misao: kada je priča o besplatnim udžbenicima uopće u Rijeci krenula?
Da nije na djelu još jedna od riječkih specifičnosti? Uz mrvu čeprkanja po
vlastitoj bazi podatka, odgovor nije mogao ostati skriven…
Vremeplov
je upućivao da plovidbene uređaje namjestim na godinu 1970., ciljajući adresu
riječke Zajednice za financiranje osnovnog obrazovanja. Zašto upravo to mjesto
i tada? Zato što su podaci Jugoslavenskog zavoda za proučavanje prosvjetnih i
kulturnih pitanja (eto, u bivšoj državi, u Beogradu, postojala je i takva
institucija) govorili kako je upravo Rijeka bila prvi grad koji je „učinio
odlučan korak u ostvarivanju besplatnog školovanja“. Putem svoje Zajednice,
Rijeka je iznašla sredstva za besplatne udžbenike svim osnovcima na području
svoje tadašnje općine, postajući time prvi grad u državi koji je službeno
proklamirano načelo obveznoga besplatnog školovanja ostvario u praksi, i to u
cijelosti. Dogodilo se to svibnja 1970., a odnosilo se na sljedeću školsku
godinu, 1970./71.
Pojedinačnih
pokušaja te vrste bilo je na području onodobne države i prije Rijeke. No, sva
su se pokazala nedovoljno organiziranim i nepotpunim, ostajući na pokušaju.
Takvu je npr. sudbinu doživio pokušaj vlasti u Bosni i Hercegovini, čije je republičko
Izvršno vijeće potkraj 60-ih izdvojilo 30 milijuna starih dinara, u to doba vjerojatno pristojan novac, za nabavu
udžbenika učenicima iz siromašnih obitelji. Sličnih odluka bilo je u još nekim dijelovima
države, ali niti jedan grad dotad nije problem riješio onako kako su to učinili
Riječani, iznalazeći sredstva za udžbenike svim svojim osnovcima. To se
odnosilo na đake koji su pohađali riječke osnovne škole, također na đake iz riječke
općine koji su se školovali u Cresu i Malom Lošinju.
Za
tu je namjenu izdvojeno 1,5 milijuna starih dinara. Suradnikom u poslu bilo je
riječko poduzeće Istrapapir (netom integrirano sa zagrebačkom Mladošću, čime se
dobilo „gigantsko knjižarsko poduzeće“), tragom njegove ponude „kompletne
usluge“ gradskoj Zajednici za financiranje osnovnog obrazovanja. Poduzeće
Mladost – Istrapapir njome se obvezalo
na besprijekornu opskrbu svim traženim udžbenicima za sve razrede, a pod
„kompletnom uslugom“ mislilo se na još neke oblike suradnje koji bi, kako se tvrdilo,
osnažili spone između učenika, škola i obrazovnih sredstava. Ugovor je npr. predvidio
suradnju na području školske lektire i literature za omladinu, što se prevodilo
kao uključivanje u čitateljske klubove, sa svim iz toga proizašlim povlasticama.
Rekli
bismo, trgovci k’o trgovci. Nanjušili dobru poslovnu priliku, pa htjeli u nju
dublje zariti zube. Što je sve u praksi bilo od rečenih dodatnih modusa
suradnje na ovom je mjestu manje važna priča, mnogo je važnija činjenica da su se
mali Riječani ujesen 1970. našli prvi put razveseljeni besplatnim udžbenicima. Naravno,
mora da su još više razveselili roditelje.
Sjećam
se, i moja malenkost je tada bila dio razredne ekipe u Područnoj školi Srdoči
kojoj su na klupe sletjeli besplatni udžbenici. Listali smo ih pod budnim okom
nastavnika Petra Vidakovića, iz rakursa nas klinaca strogog, ali pravednog
čove, kojeg – premda je protok vremena u mojoj memoriji u vezi s tim danima već
pomalo učinio svoje – do dana današnjeg nisam prestao poštivati. Unatoč tomu
što me gnjavio i predmetom poput Krasopisa, za kojega moj sin ne može vjerovati
da je ikad postojao (nije dečko kriv, bit će da ga je u to samo uvjerio pogled
na moj današnji rukopis). Lako je moguće kako Vidaković upravo sada, u nekom
svom nebeskom razredu, ima pred sobom na učiteljskoj klupi priručnik Moju
Rijeku, pa hitajući okom od teme do teme, mrmlja si u bradu: „Ovo si, Đekiću,
dobro napisao. A ovo tu, e to si morao bolje…“
Školska
je godina 1970./71. počela 2. rujna, pozvavši u razrede 18.600 riječkih učenika.
Za njih su pripremljene 172 tisuće besplatnih udžbenika, ukoričenih u zaštitne
plastične omote. Ako je bilo kakvih iznimaka, to su prve godine bili
zemljopisni atlasi i nekoliko sličnih tiskovina, koje se moralo platiti. Njih
se nije smatralo udžbenicima. Plan je predviđao da se sljedećih godina i to
uključi u popis besplatnog.
Podjela
je potrajala nekoliko dana, ne krenuvši svugdje u istom trenutku. Neke škole podijelile
su udžbenike već prvi dan, svim učenicima. Tako se dogodilo u školama Vladimir
Gortan, Drenova, Kozala, Nikola Tesla, Rudolf Tomšić i Vojak. U školama Ivan
Ćiković Beli i Bobijevo svi su razredi odmah dobili knjige, osim prvog. U školi
Dolac učenici hrvatskih odjeljenja dobili su udžbenike, a učenici talijanskih
razreda morali su jedan dan počekati. Poštujući ustavnu odredbu o nacionalnoj
ravnopravnosti, za talijanske učenike pripremljeni su udžbenici na njihovu
jeziku. Jedan dan su se također morali strpjeti đaci škola Matteotti, Belveder,
Mario Genari i još nekih. Zbog manjka nekoliko naslova, dan-dva su na podjelu čekali
klinci u školama Centar, Trsat i Orehovica. Četiri dana trebalo je đacima škole
Gelsi da dobiju ono što im je pripadalo. S obzirom da zgrade nekih škola nisu
bile osposobljene za nastavu na vrijeme, u njima su udžbenici podijeljeni nešto
kasnije (Gornja Vežica, Pećine, Podmurvice).
Udžbenici
su postali vlasništvo škola i na kraju godine školama su vraćeni, da posluže
sljedećim generacijama učenika. A to je značilo da ih se za vrijeme nastave i
poslije nje mora čuvati. Nema šaranja stranica, pravljenja „ušiju“, lupanja
knjigom susjeda po glavi i svega ostalog što klincima zna pasti na pamet.
Za
kraj: ne čini li Vam se kao da i ova priča o još jednoj riječkoj posebnosti
dolazi sa stranica novog udžbenika, sa stranica Moje Rijeke?
Podijeli na društvenim mrežama