Szeretlek Budapest

U
Budimpeštu konačno dolazimo nakon osmosatne vožnje autobusom, prvo do Zagreba
pa nakon toga do graničnog prijelaza Goričan. Što je važno znati prije nego što
krenete u pravcu Mađarske? Važno je imati forinte, unatoč Europskoj uniji te
sveprisutnom euru, Mađari i dalje ponosno čuvaju svoju valutu, forintu. Tečaj
forinte je vrlo povoljan. Za 500 kuna možete kupiti 18 000 forinti. No, to ne
znači da se u Budimpešti možete razbacivati s novcem. Nakon provedena tri dana
mogli smo se uvjeriti da grad i nije tako jeftin. Mogli bismo reći da je
srednje skupa. Isto tako, bilo bi dobro znati i pokoju bitnu mađarsku riječ kao
što je szeretlek (volim), ettelek (hrana), itallok (piće), kisne (hvala) i
viszontlatasra (do viđenja). Nadam se da sam ih ispravno napisao, jer nešto što
je najteže za savladati u Mađarskoj jest jezik. Kažu da Mađari uvijek
prepoznaju nekoga kome je to materinji jezik i onoga tko nije izvorni govornik.
Ne zvuči poticajno za nekoga koga zanima i želi naučiti mađarski. No, vratimo
se samom gradu.

Budimpešta
polako poprima blagdansko raspoloženje, glavna ulica na peštanskoj strani grada
Vaci već je dijelom okićena, a na samom trgu postavljeno je i božićno drvce,
svaku večer se tu možete okrijepiti čašom kuhanog vina, punča, možete pojesti
kobasice, nešto od tradicionalnih mađarskih jela kao što je gulaš, kojeg
poslužuju u izdubljenoj štruci kruha, nije vrhunski gastronomski doživljaj, no
subjektivni dojam autora jest da je ukusno i da treba probati. S gulašom u
Mađarskoj ne možete pogriješiti. Kao ni s njihovim malo debljim palačinkama sa
sirom, slaninom i brojnim drugim sastojcima, zvanim lepenyek. Ljudi koje smo
zatekli na trgu su većinom opušteni, skloni su i zaplesati nakon pokoje čašice
viška, atmosfera je gostoljubiva. No, taj pridjev ne bi mogli povezati s
većinom Mađara koje smo zatekli počevši od prelaska granice. Nešto možemo
pripisati tradicionalnoj sjevernjačkoj zatvorenosti, nešto i kulturnim
ostatcima komunističkog sistema koji u Mađarskoj nije bio po mjeri čovjeka, da
iskoristim eufemizam, a ponešto i individualnosti svakog čovjeka. No, to vam
ipak ne može pokvariti cjelokupnu sliku Budimpešte.

Vratimo
se mostovima, Lančani, Elizabetin, Franje Josipa, Petofi i još poneki čine najljepše
razglednice koje Budimpešta može poslati. Bolje smo ih vidjeli i doživjeli
prolazeći ispod njih dok smo se vozili panoramskim brodićem po Dunavu,
neprestano se okrećući, malo na peštansku, malo na budimsku stranu, da nam
nešto ne promakne.

Grad
je jako dobro povezan cestama, metroom (najstariji europski metro, 1896.
godine), željeznicom, aerodromom. Mi smo se kretali metroom, cijena karte je 1
euro. Ono što vrijedi vidjeti je apsolutno sve, ako se može i stigne, no ipak bi
vam izdvojili nekoliko lokacija. Nezaobilazni mostovi te splavovi kao mjesta
zabave, ostatke nekadašnjeg rimskog grada Aquincuma, Citadelu – nekadašnju
austrougrasku vojnu utvrdu na budimskoj strani na brdu Gellert s koje se pruža
lijepi panoramski pogled, Budimski dvorac, Baziliku Svetog Matijaša, najveću
sinagogu u Europi, Ribarsku utvrdu, veličanstvenu zgradu Parlamenta, zgradu
kazališta, muzeje (Povijesni i Muzej lijepih umjetnosti), Trg heroja, termalno
lječilište (kupalište) Gellert, klizalište, biblioteku, metro, Čardu – tipično
mađarsko seosko gospodarstvo na kojemu možete uživati u nacionalnim
specijalitetima, vinima te mađarskoj glazbi i plesovima, Budimpešta je i
sveučilišno središte (CEU te brojni drugi fakulteti), razni klubovi s raznim
glazbenim žanrovima u kojima će i najizbirljiviji pronaći nešto za sebe.

Za
kraj ne treba ništa previše govoriti, nego uhvatiti Anonymusa za pero te
poželjeti ponovni dolazak u Budimpeštu. Viszontlatasra Budapesti!