Volonteri

U jednom nedavnom članku
posvećenom temi volontiranja, kaže
se:

“Pogledamo li u psihološke i karakterne osobine volontera,
shvatit ćemo da samo iznimno mali broj ljudi na planeti ima osobine koje bi se
itekako trebale cijeniti u društvu. Osim već nabrojene solidarnosti,
dobrovoljnosti i neplaćenosti rada, volontere odlikuje snažna potreba za pomoći
drugima kao i osjećaj suradnje. …Zamislite kako bi društvo izgledalo da imamo više
volontera, ne samo po humanitarnim organizacijama, već u našoj neposrednoj
okolini, gdje god se stvori potreba za dobrovoljnim radom.

Zamislite što bi se dogodilo da vi volontirate dva sata tjedno?”

Nama, malo starijim omladincima,
rođenima 60-i-neke ( kao i generacijama prije), tako nešto, vjerujem, nije teško
zamisliti, jer nekada je to bilo jako popularno. Sjećam se dobro i nekih
konkretnih akcija.

Kada su, recimo, Savka i Tripalo
planirali izgraditi autoput od Zagreba do Splita, polovinu radova trebali su
odraditi volonteri omladinci, pogotovo na mjestima do kojih se moglo samo
krampom i lopatom. Radne brigade su već bile spremne, ali onda je tih dana netko
počeo lupetat o kapitalizmu pa je drug Tito ispalio na živce i zaustavio kompletan
građevinski projekt, prebacivši svu radnu snagu na druga volonterska gradilišta
širom cijele Jugoslavije.

Inače, prije i poslije toga,
volonteri su – što se tiče samog volontiranja po Hrvatskoj – odradili bogovski posao
na radnim akcijama u Gospiću, Kninu, Plitvicama, Kumrovcu, Kutini, Osijeku,
Vukovaru, Virovitici, Petrovoj Gori, Jasenovcu, Čakovcu, Sisku, Rijeci…i mnogim
drugim mjestima…a pogotovo treba spomenuti onu veliku akciju na Savi, bez koje
bi cijeli Novi Zagreb danas, za vrijeme obilnih kiša, plivao u vodi do koljena.

Ja moram biti iskren i priznati
da se tada, po pitanju te vrste dobrovoljnog rada, baš i nisam istakao
vlastitim primjerom… Najprije sam bio premlad, a poslije kad sam malo odrastao
nije mi se išlo. Danas mi je zbog toga žao, jer ekipa iz škole koja je prošla
to iskustvo uvijek priča da im je bilo super, iako su se mnogi od njih vratili
kući sa debelim žuljevima.

Kasnije, dolaskom nove države, taj
masovni volonterski rad se potpuno ugasio. Sada je sva ta dobrovoljna radna
inicijativa ostala na pojedincima i volonterskim udrugama.

Možda je u neku ruku tako i
bolje, jer ovoga trenutka jedina “ideologija” koja današnje dobrovoljce pokreće
na akciju je EMPATIJA. Ostaje međutim čudno da se njihov zanos i entuzijazam ne
prepoznaje kao duhovna vrijednost koju treba uzgajati na način da se ona
proširi na ostatak zajednice koja, objektivno gledano, u velikoj mjeri posjeduje
isti duhovni potencijal. Jer koliko god nam se činilo da smo kao društvo
osiromašeni kolektivnim egoizmom, još uvijek se ne može poreći istina da
pripadamo tradicionalnoj kulturi velikog srca, koje se mnogo puta pokazalo na
djelu.  

Ono što nas sve naizgled odvaja
od te humane tradicije je samo veliki STRAH, koji smo s vremenom negdje pokupili
…Nije više važno ni gdje, ni kako, ni kada. Važno je samo znati da dokle god
živimo, i tako preplašeni rastemo i starimo, to nismo oni pravi mi.

A volonteri o kojima je ovdje
riječ, samo su ljudi koji su se oslobodili one najgore vrste straha – osjećaja koji se plaši prepuštanja vlastitom
srcu. To je u biti jedina osobina koja ih razlikuje od većine ljudi na
planeti. Kada se ta barijera uspije savladati sve ostale osobine izviru same,
izlijevajući se u obilju.

I tada nema više krize… bogati
počinju pomagati siromašnima, siromašni pomažu bogatima… čak i Crkva sama
traži reviziju trajnog ugovora sa Svetom Stolicom.

No, dobro, nećemo baš
pretjerivat. Ali istina je da se život naprosto mijenja iz korijena i ljudi se
počinju osjećati bolje.

“Morao sam operirati najbogatije ljude na svijetu, ali nikada nisam
osjetio ovakvo zadovoljstvo. Danas nakon operacije na najsiromašnijim ljudima
koji nemaju čak niti za pristojnu odjeću, osjećao sam da sam nešto ponudio
Bogu. To je moja ponuda Bogu!” – rekao je jednom prilikom ugledni britanski
oftalmolog dr. Eric Arnot, opisujući svoje prvo humanitarno iskustvo koje je
proživio u Indiji, volontirajući neko vrijeme pri Sathya Sai  Institutu viših medicinskih znanosti (poznatoj
super-specijalističkoj
bolnici stvorenoj s namjerom da potpuno besplatnu visoko-sofisticiranu
medicinsku skrb učini dostupnom indijskoj sirotinji).   

Čak i osobno sam imao
prilike iskusiti sličnu pomoć nekih njegovih kolega koji su u vrijeme rata
dolazili na taj način pomagati Hrvatskoj i susjednoj BiH. Nakon susreta s
takvim plemenitim dušama čovjek ne može da ne počne razmišljati o potrazi za
novim smislom života kojeg pronalazi u davanju. Ne mogu reći da sam se i tu baš
nešto pretjerano iskazao, ali poslije tog iskustva sigurno je da više nisam bio
onaj stari.

Zato i u ovome
trenutku osjećam veliko zadovoljstvo pisati o ovoj temi, nadajući se da će ova
kolumna barem jednu osobu navesti na isto razmišljanje o sebi, bez straha da posluša
vlastito srce.