Život na rubu znanosti – “emisija” koju građani Rijeke žele ukinuti

U
životu postoje razne prilike i neprilike. Jedna od najtežih neprilika je ona
kada se  nađemo u prilici da nas zadesi
neka elementarna nepogoda, kao što je 
potres ili poplava. Zanimljivo je da se tada na razini vlasti i dobrosusjedskih odnosa reagira veoma hitro, a sve radnje koje se
poduzimaju, primjerene su stvarnim potrebama unesrećenog stanovništva. Prvo što
se čini jeste zbrinjavanje ljudi po pitanju hrane i smještaja. Kasnije se kreće u raščišćavanje terena i
saniranje materijalne štete. Dakle točno se zna raspored svih prioritetnih obaveza koje su
raspoređene u obliku hitnih, kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih planova. Tako dakle funkcionira svijest
političkih dužnosnika i građana u izvanrednim prilikama.

U
redovnim uvjetima, međutim, situacija je bitno drugačija. Sve te iste vitalne
životne potrebe koje se u izvanrednim prilikama rješavaju hitno, sada se
rješavaju znatno sporije, jer  za vrijeme
stabilnih meto-tektonskih razdoblja raspored aktivnosti se mijenja.  Prvo se rješava raščišćavanje terena (u svrhu
priprema za nove investicijske zahvate kojima bi se otvorila nova radna mjesta)
i sanira materijalna šteta (nastala prilikom devastacije gospodarstva od strane
“bivše vlasti”, kako bi se ponovo pokrenula proizvodnja).

Razlika
u postupanju je dakle očita. Ali svatko tko se nekada našao “na ulici” zna da
nema nikakve razlike događa li se njemu to u nekim redovnim ili izvanrednim
prilikama.

Oni
koji misle drugačije, možda razumiju prirodne
i društvene nepogode, ali ne razumiju ŽIVOT. Još je dobro kada je riječ o
neukima, ali kada se radi o  obrazovanima,
koji planiraju i programiraju sitne detalje u ovako krupnim stvarima, onda
nastaje veliki problem. A kako to izgleda u hrvatskoj stvarnosti pokazat ćemo
na jednom tipičnom primjeru.

Jedan
čovjek (istiniti lik)  ostao je bez posla.
Njegov metabolizam međutim i dalje radi, i živčani sustav (koji prvi poživčani
jer nema što jesti) uskoro javlja da su dnevne kalorijske rezerve na izmaku. Kada
tako nešto postane masovna pojava, školovani ekonomisti takvu situaciju
nazivaju recesijom. No oni koji su tu recesiju osjetili na svojoj koži takvo
stanje nazivaju GLAD – nemaju vremena čekati procvat gospodarstva već nastoje
osigurati svoju dnevnu dozu kalorija još isti dan.  

Obzirom
da je kriza, nitko ne nudi posao, što znači da treba nešto izmisliti sam, jer
hrana nije besplatna. To što je on uspio izmisliti bio je posao koji mu je donosio
dnevnu zaradu od 20 kuna (slovima: dvadeset kuna) – taman dovoljno za biti
gladan, ali ipak ostati živ. Prava drama, međutim, počinje tek nešto kasnije.  

Da
bi se stanje gladi dovelo ispod granice izdržljivosti, postarali su se pisci zakona
o radu i financijskim obvezama koje proizlaze iz poštenog rada, što je njegovo ionako teško životno stanje  pretvorilo u izvanredno stanje – ravno onom kada te strefi jedna dobra Rihterova
osmica i preko tebe prođe cunami, a onda ti na sve to još nabiju porez zato što
si preživio.

Bila
je to doista prava prirodna nepogoda, prepuna neugodnih iznenađenja, koja ga je
pokosila u tri koraka:

–
U prvom koraku čovjek saznaje da potkrada vlastitu državu

–
U drugom koraku saznaje da taj isti posao mora uredno registrirati, što će ga
mjesečno stajati tri put više od zarade.

–
U trećem koraku saznaje da mu prijeti visoka novčana kazna ako se tome bude
opirao te i dalje nastavio raditi i preživljavati
 po starom modelu

 

Mislim,
svaka čast kapitalizmu i tržišnom dijalektičkom materijalizmu, ali preživjeti u
takvim uvjetima je vrhunsko umijeće, dostojno
emisije Na rubu znanosti.

Ovaj
primjer, naravno, nije usamljen, nego je preslika sudbine svih naših građana
koji spadaju u kategoriju teške hrvatske
sirotinje, one koja siromaši po slovu zakona.

Paradoks
je, međutim, u tome što bi u vrijeme neke prirodne katastrofe, i pored sve
recesije koja nas je snašla, ovi isti ljudi bili bolje zbrinuti nego u normalnim
uvjetima, jer tada je to prioritetna
zadaća cijele zajednice.   

Možda
bi upravo zato bilo dobro proglasiti u zemlji trajno izvanredno stanje, dokle god u iti jednom mjestu postoje
siromašni, čisto radi boljeg rasporeda prioriteta. Za Vladu i Sabor to bi
bio glasni alarm da se svaka poštena zarada do razine kalorijskog minimuma ne
smije opterećivati doprinosima za državnu kasu, a nama građanima dobar
podsjetnik da ti ljudi koji nemaju za hranu i grijanje žive u našem susjedstvu.

Ovo
nije pitanje razumijevanja politike, nego se tiče razumijevanja ŽIVOTA.

 

Rijeka
je u tom pogledu učinila veliki, rekao bih civilizacijski, napredak. Osjetljivost
građana i gradske vlasti po pitanju socijalne reakcije na siromaštvo, postaje
pojava za primjer. Rijeka kao jedini grad u Hrvatskoj već petnaest godina ima
objekte nužnog smještaja gdje se građani u potrebi smještaju i gdje dobivaju
stalu boravišnu adresu, što je ključno za ostvarenje svih drugih prava iz sustava
socijalne skrbi. Tim se korisnicima istovremeno subvencioniraju i režijski
troškovi; odvoz smeća, komunalna naknada i troškove potrošnje vode do 5m/3
mjesečno po članu obitelji kao i 50% cijene najamnine. Korisnicima kojih ima
više od 400 pruža se i pomoć za podmirenje troškova električne energije u
iznosima od 200 do 400 kuna ovisno o broju članova obitelji. Projekt Socijalne
samoposluge posebna je pak priča na koju Riječani doista mogu biti ponosni i
veoma je dobro što se glas o tome širi izvan lokalne sredine.

Za
one koji o tome još ne znaju dovoljno, radi se o opsežnoj humanitarnoj akciji pod
nazivom “Mladi protiv gladi” koju provodi Socijalna inicijativa Franjevačkog
svjetovnog reda i Franjevačke mladeži – Frame. Inicijativa je pokrenuta u povodu Međunarodnog dana
borbe protiv siromaštva, koji se obilježava na dan 17. listopada. Njihova
poruka je jasna: Umjesto cendravo-simbolički, potrebno je djelovati konkretno.

 

Sukladno
tome, proglasiti trajne uvjete izvanrednog stanja u državi, do potpunog
iskorjenjivanja ove pošasti, bio bi značajan korak k istom cilju… Zašto ne! Sadržaji
političkog programa ionako ostaju isti, mijenjaju se samo prioriteti.