Vrijeme: dva sata prije polaska, 14.00
Dan: petak, 22.veljače o.g.
Mjesto polaska: Rijeka
Odredište: Zagreb, klub Hard Place
Likovi: Sandro, Prlja, Tibljaš, Miro, ja
Posebno
smo pripremili i osvježili repertoar za ovu priliku. Najavilo nam se više od
desetak prijatelja, vjernih fanova (njih četvero), ali ne i lovaca na talente.
Snijeg u Zagrebu sigurno neće pomoći u popunjavanju prostora, koji, srećom,
nije kapaciteta omanjeg engleskog stadiona, nikako. Osjećam unatoč očekivanom
manjku publike skriveno zadovoljstvo.
Konačno,
uslijedio je Jegijev poziv: ‘da si se spustio
za tridesetidvije sekundi pred zgradu jer te nećemo čekati kao i zadnji put!‘.
Uvijek kasnim, ima pravo. Još samo da provjerim frizuru, pregledam još jednom ruksak
(možda sam ipak mogao radije onu drugu majicu uzet? A tenisice? Dovraga, kamo
su? Ah, okej evo ih, sve je na mjestu), otključavam vrata, odlažem prtljagu na
hodnik, brava radi škljocškljoc,
spuštam se. Ruke su mi odviše lagašne, kao i korak. Zabrinuto prebrojavam
stvari oko sebe, ah, kao i obično, samo sam zaboravio gitaru! Vraćam se natrag,
ali ne grabim najprije kofer od šestžičanog instrumenta, ne, nego piljim kroz
kuhinjski prozor, vidim kako Tibljaš kroz šofer šajbu pogledava prema meni,
spazi me kako virkam iza zastora, živčano legne laktom na trubu, predlaže mi,
uvodeći nešto humora u situaciju, što skoriji povratak u mjesto samog početka
života. Prihvaćam kritiku stoički, osjećam žaljenje što sam ih i ovaj puta
iznevjerio umjesto da ih, potaknut herojskim nagonom, dočekam pred ulazom šiban
ledenom burom. Slijedi još nekoliko začina uz jezikovu juhu od svih ponaosob.
Miro naprotiv čuva nešto toplih riječi, umata ih u nezasitno zadovoljstvo svog
novostečenog očinstva. Dok se vozimo po zaobilaznici, zaobilazimo ozbiljnije
razgovore, pa je na repertoaru sinoćnji nogometni ogled Liverpula protiv nekog
drugog kluba. Iz tko zna kojih razloga, razgovor tranzira u napad na Rijekinu
obranu, koja se, svima na podsjećanje, iskazala u Maksimiru. Izmiče mi nekoliko
rečenica iz konteksta pa se polako isključujem iz debate, posežem za play
listom večerašnjeg koncerta, provjeravam sam sa sobom redoslijed, nisam siguran
dal su akordi za China Girl ispravno skinuti, a i ostalo mi se isti čas učini
pogrešnim, nategnutim. Ah, bolje da se ostavim toga i naprosto pasivno pratim
naelektrizirane stavove trojice strastvenih navijača-mučenika mjesnog
prvoligaša.
Zbog
zlosretne nemogućnosti da vozilo samo obnavlja vlastite rezerve goriva prinuđeni
smo stati na benzinskoj pumpi, Tibljaš anticipira točnu količinu tekućine čak i
za povratak. Oduvijek je sjajno vladao algebarskim pretpostavkama. Raspoloženje
se mijenja. Otvara se nova…
Tema: budućnost snimljenog materijala? Odgovaram
oprezno: vrlo nejasna. Obrazlažem sumnju u objavu zbog publishing ugovora
domaćih izdavača. Dakle, ovako stoje stvari: kod obrade pjesama zaista za svaku koja se misli objaviti treba dobiti dozvolu od publishera. Nije sigurno da će isti dozvolu uopće i ustupiti, a nekada traže, bezobraznici jedni i to bez obzira na ugled koji im nudimo kao na pladnju, i neki novac unaprijed. Ne veliki u svjetskim razmjerima, ali i ako za npr 6 pjesama traži ukupno 4000 eu, to je za ovakvo izdanje jako teško izvedivo. Kad bismo čak i slučajno usput orobili i kakvu omanju banku s jedva dvoje zaposlenika, i omogućili si dakle svotu od pišljivih osam milja eura za udobrovoljavanje tih sonija, braće vornerovih ili emija, morali bismo tomu unatoč poslati im spisak svih skladbi, da identificiraju, lociraju koje su njihove, i onda nam transferiraju eventualnu dozvolu za objavu. Nakon što pričekamo nekoliko mjeseci na odgovor iz Engleske ili Amerike.
Monolog
zaključujem desetak minuta kasnije, a tajac članova potrajao je punih
dvadestitri sekunde. Jedan od njih, ostavljam ga u anonimnosti, upita: kakav nam je menù prije svirke? Padaju
prijedlozi, a Miro na to dodaje kako će se malo proveseliti zajedno sa svima
nama uz koji hektolitar biločega alkoholnoga. Ni zbog čega drugog doli radi
Gale Vidović. Uglas mu razborito svi potvrđujemo izgovor. Kao da se naglo
razvedrilo u Tibljaševom autu, gotovo smo se preodjenuli u košulje na cvjetne
uzorke s havajskim motivima!
Već
smo blizu naplatnih kućica. Onih drugih, izlaznih. Na rotoru čekamo kratko, zadržavamo
pravac, pa preko Velesajma hitamo do Kvatrića. U stožeru za snimanje drugog
albuma “pratećeg Majinog sastava” uopće nije krizna situacija.
Direktor nas dočekuje sa smiješkom, kao i uvijek fali mu odijelo s kravatom,
rukujemo se unatoč tomu srdačno. Upoznaje nas sa snimateljem i kaže ‘sve bu dobro, nemate se kaj bojati!’.
Upravo toga sam se i bojao. Počinjemo iscrpljujuću tonsku probu. Tras-tras-žvak-buum, tako bubanj kaže, a
uz potpuno artikulirane mikrofonije usklađuju se gitaristi i prateći mikrofoni.
Pojačala rade, monitori – onako. Dio s pripremom za snimanje je zaključen, pa
na nimalo suzdržan i kulerski način naručuju se čevapčići s puno, kilu po
glavi, kapule kao pratećim sadržajem. Netom po obavljenom uslijedila je masovna
epidemija masaže abdomena.
Jegi
i Miro insceniraju, kao i obično za zabavu ostalim članovima vokalno
instrumentalnog sastava, svađu oko iznimno važnog pitanja: koliko su stvarno
zajedno njih dvojica kupili lopti za: a) košarku, i, b) nogomet na cestovnim
objektima tijekom njihovih povrataka s turneje? Isječak iz Fellinijevog
nesnimljenog filma skončava se neriješenim ishodom, nitko nije pobijedio, ali
ni izgubio. Od ganuća poželio sam ih obojicu zagrliti u jecaju, ali sam se radije
pridružio Prlji u trovanju pluća netom prije negoli smo stali na binu.
Kao
što znate snovi se samo djelomično ispunjavaju, a moj da se istu večer, nakon
dvosatnog masakra okupljenih, vratimo kućama zamjenjuje rezignacija imperativom
ostanka u Zagrebu poradi pretjeranog entuzijazma svih zaposlenih u zimskim
službama kako u glavnom gradu tako i, dakako, kroz onaj mordorski dio primorsko
goranske županije. U prvi mah ne želim povjerovati očiglednim činjenicama,
zapusima snijega od metra, kolonama na autocesti, iznenađenošću klimatološkoj
prevrtljivosti veljače, nedostatku financijskih sredstava za neki fini i topli
hotel ako se baš mora, pa se u konačnici priklanjam spavanju u Lukinoj kući. On,
Luka, je naš prijatelj. Samaritanskih manira, očito. U stanu nema doduše
dražesnih zaposlenica s recepcije koje se doimaju manekenkama, ali za svakog je
od nas svejedno stvoren udoban ležaj. Nema u pozadini sofisticirane mjuze za
predvorja, a ukoliko je i bilo nadglasalo ga je, za decibel do 276 db, zujanje
u ušima zaostalo iz kluba. Budući sam prorekao sličan razvoj scenarija, uza se
imam četkicu za zube, pastu, rezervnu majicu koju oblačim na jastuk. Konačno
kolabiram u tanki san.
Nakon
nekoliko sati odmora povratili smo kolektivnu svijest, te zaključili da je
vrijeme da okončamo jučerašnju odiseju odlaskom na svečani ručak. Demokratskim
preglašavanjem, međutim, prijedlog je odbačen rezultatom 1 naprama 4, pa smo se
drito preko Grobnika približili nastavku naših egzistencijalnih tjeskoba, ili,
ovisno o karakteru, veseljima.
Sudbina
je potencijalnog albuma uživo i dalje neizvjesna.
Podijeli na društvenim mrežama