Zašto se uspoređujemo s drugima?

U
ovim danima nismo samo nezadovoljni svojim izgledom, već i svojom pameću
smatrajući sebe nesposobnima za išta, misleći da netko poput nas neće uspjeti
ostvariti ništa od onog što je naumio u svojem životu.  Sasvim je normalno ponekad se osjećati tako,
ali ako se konstantno nalazimo u takvom stanju, to onda znači da je vrijeme da
nešto promijenimo. Svo naše negodovanje u vezi izgleda i intelekta proizlazi iz
toga što se stalno uspoređujemo s drugima, bili to ljudi iz novina ili pak iz
našeg okruženja. Zašto to radimo? Zašto ne znamo cijeniti sebe, ono što jesmo i
ono što želimo postati? Veliki utjecaj na nas ima, kao što sam ranije
spomenula, svijet slavnih i poznatih koji diktiraju modnim trendovima i stalno
nam blješte iz novina i sa malih ekrana svojim pojavama i nafriziranom kosom,
kao i licem koje je prije pojavljivanja ispred kamera bilo satima izloženo
vještini šminkanja nečijih ruku. Prava ljepota, po mom mišljenju, dolazi
iznutra, a oblik usana i veličina nosa nikad ne bi smjeli biti razlog da se
netko osjeća manje vrijednim i ružnijim od nekog drugog. Zar je kako tko
izgleda i da kažem, način na koji netko izgleda tako kako izgleda, neophodno za
nečije mirno postojanje i nastojanje da se od života učini što je više moguće?
Prije svega u životu, moramo znati voljeti sebe i nikad ne sumnjati u ono što
jesmo. Da bi nas drugi mogli voljeti i da bi mogli voljeti kako postojimo, mi
se moramo cijeniti, moramo se voljeti, moramo vjerovati u sebe čak i onda kada
nitko drugi ne vjeruje u nas. Onog trenutka kad postanemo takvi, bit ćemo
svjesni svoje vlastite vrijednosti i imati na umu, tokom cijelom svog
postojanja, da je na cijelom svijetu samo jedno biće takvo kao što smo mi, a to
smo mi sami. Od 7 milijardi ljudi nitko nije isti. Zašto bismo željeli biti
poput nekog drugog i time gaziti svoju individualnost i svoje postojanje? Čuli
ste za izreku da jedino tko stoji ispred nas u ostvarenju naših želja smo mi
sami. Zapitajte se je li ova izreka zaista jedna velika istina ili tek puko
blebetanje nekog starca koji nije imao u tom trenutku pametnijeg posla.
Proživite ponovno situacije kada ste bili obeshrabreni, prestrašeni i kada ste
htjeli odustati od svega. Tko je tad bio osoba koja vam je stajala na putu i
vodila vas do tih osjećaja? Zar nismo to bili mi sami? Mi smo ti koji dopuste
da budu obeshrabreni i prestrašeni, a zapamtite jedno – ako vi sumnjate sami u
sebe, kako će onda drugi vjerovati u vas? Nemojte se nikad podcjenjivati i
nikad ne dopustite da posumnjate u svoju pobjedu zbog poraza drugih. Dragi
studenti, centar trenutnog razdoblja našeg života je faks i obaveze na njemu.
Ako se ne možemo izboriti sa tim izazovima, kako ćemo se izboriti sa razdobljem
koje dolazi nakon faksa? Sad je vrijeme kad oblikujemo putove u svom životu,
kada nadograđujemo svoj karakter i privodimo njegovo građenje kraju. Ako se
budemo i dalje uspoređivali s drugima i svoje pobjede mjerili prema tuđim
porazima,  naš karakter neće biti naš,
već će biti slagalica sastavljena od tuđih mjerila i ciljeva. 

Theodore Roosevelt jednom je rekao – Drži svoje oči uprtima u
zvijezde, ali i svoja stopala na zemlji. Sanjajte, smijete se i volite se što
ste takvi kakvi jeste, što ste tu gdje jeste i što je svaki dan prilika da svoj
život učinite izvanrednim! Jer, tko će, ako to nećete učiniti vi?