Očekivao sam više. Možda ne mnogo
više, ali definitivno više. Očekivao sam neki pomak u ekonomiji, u
inteligenciji komunikatora, u sređivanju odnosa po okomitoj hijerarhiji, a
mislim da u tome nisam jedini. Mnogo nas očekivalo je promjene. Možda u početku
i lošije, no nadali smo se nakon toga i boljem. A sad osjećam da od svih tih
nada, želja, očekivanja, nije ostalo puno.
Polako me ispunjava osjećaj beznađa,
nedostatka volje ili želje da ćemo se ikad izvući iz ovog problema u koji smo
uletjeli. Obuzima me depresija. I prisjećam se što znam o dugoj depresiji. Ne o
onoj o kojoj već i vrapci znaju sve, već o dugoj depresiji iz 1873. godine.
Prva velika depresija na europskom kontinentu. Poznata kao „Duga depresija“.
Kako je onda sve počelo i kako je završilo ? I opet nam je za početak krize trebao
neki pokretač. Rekli bi balon.
Balon te godine bio je veliki
ekonomski razvoj Europe, odnosno veliki razvoj gradova i gradnje. Naravno da je
za izgradnju velikih gradova bio potreban i novac, i tko nam se pojavljuje ?
Jasno, banke. Hipoteke, nekretnine, balon, mjehur, sve poznato kao da se jučer
dešava. Velike britanske banke rado su dijelile kredite šakom i kapom svim
građevinarima i kredit se mogao dobiti i sa nezavršenom kućom kao garancijom.
Jasno da su izvođači radova gradili sve više i više građevina, a bilo je i sve
više pojedinaca koji su kuće željeli kupiti. I krug se polako zatvara.
Amerika tog vremena imala je
drugi problem. Završio je građanski rat, (1861-1865), zemlja je zahtijevala
obnovu, formirane su nove prijevozne rute, željeznica je trebala doći u svaku
kut zemlje, od istoka do zapada, od sjevera do juga, svi dućani su bili krcati
robe i još više kupaca i svi su oni smatrali kako je prošlo vrijeme ratne krize
i dolazi vrijeme blagostanja, uživanja, no na žalost nije dugo trajalo. Nagli
rast željezničkog prometa poticao je ljude u ulaganje u dionice željezničkih
kompanija, pohlepa i neznanje stvarali su veliki balon koji je u jednom
trenutku morao puknuti. I desilo se. No, prije toga postavljeno je oko 50.000
km novih tračnica. I onda je 18. rujna 1873. bankrotirala kompanija Northern
Pacific. Jasno da je željeznica bila usko povezana sa bankarskim sektorom, a
poveznica je ovdje bila bankarska kuća Jay Cooke. Kombinacija je bila
jednostavna. Banka je izdavala obveznice, sa tim novcem financirala željeznicu
i vrijednost cijelog posla rasla je preko noći. I nakon 50.000 km pruge trebalo
je izgraditi još. No investitori, odnosno narod koji je do tog trenutka ulagao
u obveznice nije imao, ili nije želio dati, novih 100 milijuna USD za nastavak
gradnje. Jasno, vrijednost postojećih obveznica je pala, banka je propala i
kriza je počela. Panika, kratko zaustavljena objavom burze, prodaja svih
vrijednosnih papira, brokeri, nalozi, pad, a bila je godina 1873. Samo da se
prisjetimo.
Kao kula od karata kriza je
prešla i na europski kontinent. Druga panika bečke burze, propast kompanija u
Mađarskoj (željezničke kompanije, možda baš one koja je gradila prugu Zagreb-
Rijeka), povlačenje francuskog kapitala iz Italije, a definitivno najteže
posljedice osjetila je Francuska koja je bila pod velikim teretom plaćanja
ratne odštete Njemačkoj.
Bio je to početak kraja
Austro-Ugarske monarhije. Tijekom idućih dvadeset godina (sad znamo zašto se
ovo zove duga kriza) sve europske zemlje pokušavale su raznim novim zakonima,
nametima, pravilima doseći početak oporavka. Kompletan dosadašnji tijek
slobodne trgovine pak je u vodu pred novim pravilima. Svi znamo koliko godina
kasnije je opet uvedeno pravilo slobodne trgovine. Tek nastankom danas
zaboravljene EEZ 1958. godine koja je ušla u sastav EU 1993. godine.
Bitno je napomenuti da niti Duga kriza
1873. odnosno depresija, niti druga Velika depresija 1929. nisu imale pad koji
je stalno trajao. Tijekom godina krize bila su primjetna povremena poboljšanja
stanja, djelomični oporavci, no svako razdoblje prividnog pomaka završavalo je
ubrzo novim padom. Danas, čujemo da postoji prividan pomak nabolje američke
ekonomije, no već je sad polako očito da je to prividno poboljšanje, zbog
dokazanog FED doštampavanja novca, ustvari početak novog inflacijskog balona.
Već laganim povratkom u ne tako
davnu 2010. godinu i čitanjem tekstova o načinima oporavka vidimo koliko je
svjetska ekonomija bila u krivu. Forsiranje novih nameta, poreza, forsirana
štednja, rezanje potrošnje, trebalo je po toj retorici stručnjaka donijeti brzi
oporavak. Svaka zemlja koja je prihvatila takve savjete danas je u većim
problemima. Grčka, Irska, Španjolska, rezanje potrošnje usred procesa depresije
do sada nije donijelo niti jedan dobar znak. Auto-destruktivni način
razmišljanja tvrdokornog stava koji je izgubio vezu sa realnošću nije nam
pomogao niti u jednom trenutku. Prošli smo tvrdokorno nametanje volje navodno
čvrstih vođa, njihove ideje i procese koji su nas samo gurnuli u još dublje
probleme, bez ikakvih pokazatelja oporavka. U ovom trenutku deseci milijuna
nezaposlenih, koji možda nikada više neće imati posao, trebali bi biti dobra
nit vodilja našim vrlim političarima da se prestanu baviti samim sobom. I da se
konačno, nakon dugo vremena, počnu baviti nama. I našim zajedničkim problemima.
Jer vremena nema.
Kriza Razdoblje
Trajanje
Panika 1797. 1797-1800
3 godine
Depresija 1807. 1807-1814
7 godina
Panika 1819. 1819-1824
5 godina
Panika 1837. 1837-1843
6 godina
Panika 1857. 1857-1860
3 godine
Panika 1873. 1873-1879
6 godina
Duga Depresija 1873-1896
23 godine
Panika 1893. 1893-1896
3 godine
Panika 1907. 1907-1908
1 godina
Post-ratna Recesija 1918-1921
3 godine
Velika Depresija 1929-1939
10 godina
Recesija 1953. 1953-1954
1 godina
Recesija 1957. 1957-1958
1 godina
Naftna Kriza 1973. 1973-1975
2 godine
Recesija ranih 80-ih 1980-1982
2 godine
Recesija ranih 90-ih 1990-1991
1 godina
Recesija 2001. 2001-2003
2 godine
Financijska kriza 2007. 2007-2013. 6 godina?
Podijeli na društvenim mrežama