Norveška – Oslo

Ovoga puta žrtve su bile moje prijateljice koje baš i nemaju toliko iskustva u putovanjima.  Dakle sve je mirisalo na zanimljiv provod. Karte smo brzo kupile jer se takva prilika ne propušta, no u svoj toj brzini nismo ni bile svjesne da smo kupile karte za jedan od najskupljih gradova na svijetu. Tu počinju muke s pronalaskom smještaja, jer hosteli dostižu cijenu i do 50 eura na noć. I tada u cijelu tu priču kao dobri duh upada Bekim Sejranović (više o njemu u jednom od narednih članaka). Znajući da je proveo dosta vremena u Oslu, upitala sam ga zna li možda nekoga tko je voljan prepustiti nam pod na 3 noći i tako smo došle do našeg prekrasnog domaćina Jona. Dani su sporo prolazili (najgora su mi ta čekanja) i napokon je došao dan našeg polaska. Naravno opet standardni problemi s prtljagom – mogu reći čak da su problemi bili i veći pošto nam je bio dozvoljen unos samo ručne prtljage do 10 kila a temperatura u Oslu je iznosila prosječno 2 stupnja. Uzbuđenost je rasla, no pri dolasku na aerodrom na Krku brzo je splasnula. Jedan od gorih aerodroma koje sam ikad posjetila – miris staje i pločice iz doba druga Tita. No nakon dvosatnog  čekanja dolazi avion i napokon krećemo u našu avanturu zvanu Oslo.

Dvosatni let ispunjen trtarenjem mojih suputnica, kojima je ovo bio prvi let avionom završava na aerodromu Rygge koji je udaljen od središta Osla oko 1 sat, no tu nas dočekuje naš domaćin i ušteđuje nam vrijeme lutanje i nemale troškove autobusa do Osla. Odmah smo se bacile u razgled grada kako bismo vidjele što više. No, eto prvih problema koji se javljaju u jednom od najskupljih gradova svijeta – obična voda u bočici košta 20 kn, piva 30 kn. Odmah smo shvatile da ćemo morati biti što štedljivije jer ipak pred nama su još 3 dana , a željele smo puno toga vidjeti. Prvi dojam: ljudi hladni, zatvoreni, ali mi se ne damo smesti i kao prave Balkanke smijemo se na sav glas, komentiramo i uživamo. Prolazimo pored raznih građevina i doživljavamo ljepotu grada. Divimo se njihovoj domišljatosti, jer su u starim silosima izgradili predivan studentski dom, a u staroj tvornici gradske stanove. Ispred zgrade Parlamenta vezane su brodice na kojima se prodaje riba, te nam domaćin sprema jedno posebno iznenađenje – kupuje kozice koje se svježe jedu. Kako je  jedno od mojih načela: iskoristi i probaj sve od hrane što se može – ne odustajem ni od ovog čina. Moram reći da su to jedne od najfinijih kozica koje sam ikad jela. Slatke i slasne – ni nalik našima. Navečer odlazimo na večeru u indijski restoran. S time završavamo prvi dan razgledavanja.

Dolazimo kod našeg domaćina i udobno se smještamo. Dočekuje nas mala albanska mačka Snuskica – slatko umiljato stvorenje. Zbunjena je kao i  naš domaćin koji je odjednom dobio tri djevojke koje su okupirale njegovo carstvo.  No, mi ne budemo lijene, sjetimo se da bi bilo lijepo proslaviti naš dolazak  i na brzinu odlazimo  u trgovinu po pive.  Nakon sat vremena izabiranja pića dolazimo na blagajnu i dočekuje nas hladan tuš. Trgovac nam priopćava da se alkohol može kupiti samo do 20 sati. Naime ljudi u Norveškoj su jako depresivni, te je vlada da bi zaustavila alkoholizam ograničila prodaju alkoholnih pića (tu se za razliku od nas ubraja i pivo ) radnim danom do 20 sati, subotom do 18 sati, a nedjeljom je prodaja strogo zabranjena, stoga da se alkohol kupuje samo u par prodavaonica u Oslu. Ništa dakle od naše proslave. Jutro nakon budimo se i sada započinje naša solistička avantura istraživanja grada. No kao za inat  vlak koji nas treba dovesti do centra kvari se i mi krećemo pješke prema gradu.

Primjećujem njihovu arhitekturu – veliki prozori bez zavjesa s lampama u njihovim uglovima, koje stvaraju poseban ugođaj noću. Pošto je kod njih stopa kriminaliteta jako niska – niti jedan prozor u gradu nije zaštićen rešetkama – čudno za nas. Imaš osjećaj da te puštaju u svoju intimu i da si dio njih. Nakon toga uočavamo strahovito puno male djece – mogla bi reći da gotovo svaka druga osoba vozi dječja kolica. Očito imaju neku dobru natalitetnu politiku. Nakon dužeg hodanja dolazimo ispred Kraljeve plače koja se na nalazi na brdu na kraju avenije. Pronalazimo i  Ice bar gdje je sve u ledu (od čaša, stolica, šanka..). Ne ulazimo – malo smo kratke s novcima. Dan završavamo uz upoznavanje još malo krajolika, te isprobavanjem njihova jela Pelse koji podsjeća na hot dog. Odlučujemo se za noćni izlazak – no kako je petak, domaćin nam ne obećava baš neku preveliku zabavu. Dolazimo u grad u 23 sata poučeni našim sistemom da prije jedanaest ne moraš niti dolaziti – no opet problem – kafići otvoreni samo do dva sata noću, a nakon toga jedino što možemo učiniti je otići doma. Odlučujemo se za jedan klub koji izgleda nekako normalno. Ulazimo unutra i primjećujemo da se svi okreću za nama (crnke smo i strankinje). Nakon nekog vremena ulijeću nam ti hladni ljudi i započinju nam davati komplimente, te nas ispitivati da li smo Grkinje, Brazilke ili smo iz neke druge egzotične zemlje, ali nakon što čuju da smo iz Hrvatske slijedi razočarenje. Nismo saznale zašto – ali smo isto tako saznale da ako kažemo da smo iz Srbije ili Bosne da ćemo dobiti osmjeh i prihvaćenje.

Sljedeći dan nastavljamo u istom stilu te se upućujemo na razgledavanje muzeja Nobelovaca za mir i kuće Henrika Ibsena. Tu bi se zaustavila. Svima nama je poznat ovaj veliki pisac po njegovom djelu „Nora kuća lutaka“ ali i prema djelu Peer Gynt. Nakon razgleda muzeja odlazimo i u razgled stana koji se nalazi preko puta kraljevske palače na glavnoj aveniji. Unutrašnjost stana od 130 kvadrata ostavlja te bez daha. Interijer kakav bi poželio svaki ljubitelj starina. Interesantna je i priča iz svakodnevnog života ovog  poznatog pisca koju nam je ispričao vodič.  Naime Ibsen je imao je ženu koja je bila iznimno stroga i koja ga je svako jutro budila u 9 sati kako bi započeo sa svojim radom i kako bi mogao zaraditi novce i koja je dala napraviti staklena vrata da ga može nadgledati da ne zabušava. Eventualno, ako je bio dobar prema njoj ili učinio nešto dobro mogao bi početi raditi u 11 sati. Za Božić je Ibsen volio raditi ukrase od papira za bor kako je i bio običaj u seoskoj obitelji iz koje je potjecao, no žena koja je bila aristokratskog podrijetla sve bi te ukrase potrgala i  na njihovo mjesto stavila vatu, jer je to tada davalo aristokratsku veličinu. No, bez obzira na to koliko god mu je žena bila zločesta i zahtijevala od njega puno on ju je volio najviše na svijetu. Također je interesantno i da su prvi imali wc školjku s vodenim ispiranjem, čak i prije samoga kralja.

Zanimljivo je i da se u kući nalazio i klavir koji je kupljen samo zato što je to značilo da su pripadnici više klase (naime Ibsen nije volio zvuk klavira, niti muziku te je u njegovoj kući bilo zabranjeno svirati).

Nakon dugotrajnog i poučnog obilaska muzeja u koji ću još nadodati i Munchov muzej uputile smo se na vožnju brodom kroz brojne fjordove. Predivna priroda od koje zastaje dah. Naš zadnji dan pokušale smo što kvalitetnije provesti i u tome uspijevamo i čak nam je žao što moramo otići doma. Večer smo ostavile za spremanje naših kofera i uživamo u prefinoj večeri našeg domaćina koji je inače jako, jako, jako dobar kuhar i u njegovoj maloj maci koja nam je čak donijela i poklon (malog mišića).

Opraštamo se u nadi da ćemo jednog dana opet posjetiti taj grad i još više imati prilike u njemu uživati. Na povratku obučene smo u 3 kile stvari (problem prtljage) ali pošto nam san dolazi na oči zadrijemale smo te se veselimo dolasku u naš grad jer uvijek vrijedi stara poslovica „Svugdje je lijepo ali je doma najljepše“.