A gdje su moje kune?!

Dan 40 i nekoji. Frižider napola prazan. Rado bi išli van,
ali nemamo za bocu vina. Niti za kavu nemamo, pa je pijemo kod kuće. Računi
neplaćeni. HEP ne zanima moje stanje na računu i odnos poslodavca prema meni.
Oni samo žele da im se struja plati. I T-com sve češće šalje poruke. „Poštovani,
molimo podmirite svoja dugovanja kako bi i dalje mogli koristiti naše usluge.“

Poštovani, rado bih Vam ja platila taj račun, ali nemam
novaca. Zapravo imam; plaća mi je uredno obračunata i brojkice uspravno kao
vojska generala stoje na mojem profilu Student servisa, ali znate, poslodavac
još nije uplatio novčiće i podebljao moj račun. Svako malo žicam mamu da mi
pošalje 100, 200 kuna. Radim ja i sa strane nešto, nije to moj jedini posao.
Ali znate, Poštovani, to što zaradim ode na hranu i osnovne potrepštine koje mi
trebaju za egzistenciju. Znate, ja Vam živim sama, ja ne volim ovisiti o mami i
tati (osim kad stvarno nemam kinte u novčaniku), moja baka nema njemačku ili
talijansku penziju te hrpetinu love koju šakom i kapom dijeli svojim unucima.
Sukladno tome, Poštovani, platit ću vam račun kada mojem poslodavcu dođe iz
guzice u glavu da sam ja nešto radila i da bi mi to nešto što sam radila
trebalo biti plaćeno.

Dobra stara priča oko rada na studentski ugovor. Svi bi da
radimo, a nitko ne bi taj naš rad platio. Novci za odrađen posao sjedaju nam na
račun tri, četiri mjeseca nakon što smo odradili posao. Kao da smo nevidljivi.
Voljela bih reći da sam samo za nekoliko firmi, odnosno poslodavaca čula ovakve
priče. Nažalost, samo sam za nekoliko njih čula da plaće isplaćuju na vrijeme i
po dogovorenom roku. Tisuću sam se puta pitala gdje zapne ta lova i u čemu je
problem. Da li je birokracija ta koja ne dopušta da studenti svoju plaću vide
svakog 15og u mjesecu, kao svi normalni radnici? Nije. Ako postoje firme koje
isplaćuju na vrijeme svoje zaposlenike, tada problem ne leži u birokraciji, već
u poslodavcima.

Studenti rade jer im je potreban novac. I to ne novac za
izlaske, cigarete i shopping, već za život. Da studenti imaju dovoljno novaca,
vjerujte mi, studenti NE BI radili. Tri puta godišnje otvorili bi knjigu, a
ostatak bi vremena uživali i izlazili. Iako je ponekad fatalno teško uskladiti
akademske obaveze i posao, studenti se bez razmišljanja odlučuju na rad uz
studij i na život pretrpan obavezama. Ujutro su na predavanjima, a popodne
rade. Ili obrnuto…

Nisu svi rođeni u dobrostojećim obiteljima. Neki se cijeli
svoj život bore za sebe. Rade da mogu studirati, a onda im plaće nisu isplaćene
na vrijeme. Što reći na to? Ništa, dragi moji. Riječi su suvišne; na takve
situacije čovjek može samo plakati od jada i muke.

Svi mi jako dobro znamo zbog čega je u posljednje vrijeme
ponuda studentskih poslova tako dobra i velika. Poslodavci obožavaju studente.
Dušu bi dali da im takvi radnici rade, jer nama naravno nije potrebno plaćati
doprinose koje bi u normalnim okolnostima trebali plaćati. Mi smo jeftina radna
snaga u svim pogledima. Dragi poslodavci, kad već ne trebate plaćati doprinose
za nas, budite barem toliko ljubazni pa nam isplatite taj sitniš za koji radimo
na vrijeme. Nađite u sebi barem mrvicu ljudskosti i smilujte se nama, jadnim i
gladnim studentima, pa nam uplatite taj naš novac u nekom pristojnom roku.
Nemojte da čekamo mjesecima. Znate, naši stanodavci ne mogu razumjeti da nama
plaća kasni. Niti HEP. Niti T-com. Na kraju krajeva, niti mi ne možemo razumjeti
da nam plaća toliko kasni. Što je previše, previše je. Ne znam za vas, ali mene
bi na vašem mjestu bilo sram. Ponekad se ne radi o bijesnim ciframa od nekoliko
tisuća kuna. Ponekad se radi o par stotina kuna koji nama puno (previše) znače.

Dragi poslodavci, mene je i dalje u vaše ime sram, samo kad
se sjetim da za nas ne plaćate doprinose niti išta slično. Tu jeftinu radnu
snagu, nas studente, niste u stanju isplatiti na vrijeme. Dok vi čekate i
čekate i čekate s isplatom plaća, mi čekamo i čekamo i čekamo te kunice ko’ ozebli
Sunce. I načekamo se. I dođe ta plaća onda jednom konačno. I kako dođe, tako i
u sekundi nestane, jer zajedno s nama čekaju i računi koje treba platiti. I
tada opet sve u krug – love nema, računi opet počinju dolaziti, a vi mirno
sjedite tri mjeseca do sljedeće isplate naše jadne i bijedne plaće…