Posao

Unatoč svemu tome, ljudi se i dalje bore, snalaze se kako mogu, sad je vrijeme
kad trebaju pokazati kako su najjači, jer kako kaže jedna poznata knjiga –
”Snaga se u slabosti usavršuje”. Spomenuta snaga je izuzetno potrebna
prilikom hodanja po razgovorima  i
testiranjima za posao ukoliko ih uopće  ima. Od ispita do ispita, od psihologa do
psihologa, od direktora do direktora. I tako svako malo, rezultati su  otprilike isti – ”Čujemo se, Javit ćemo vam
se, Svakako se još vidimo.”

Pozitivna činjenica je da nakon desetak procedura
testiranja za posao negativna trema nestaje, nema više preznojavanja i brige
što će se desiti u budućnosti, jer nije ništa na tebi, ti si ti sa svojim
radnim iskustvom, postignućima u poslu i obrazovanju, karakterom, izgledom, i
nema smisla glumiti. Negativna činjenica je da nestaje i pozitivno uzbuđenje, nestaje
trud  a kandidati za posao postaju roboti
koji idu od razgovora do razgovora, kao na traci i samo čekaju da se nešto desi
po teoriji vjerojatnosti.  Po teoriji vjerojatnosti
čekaju da se iz skupa  svih mogućih
ishoda slučajnog pokusa desi upravo ona koja je najbolja.  

U nizu razgovora za
posao, postoje razgovori koji su ljudski, prirodni, pa skoro čak i svakodnevni,
a postoje  i oni koji su robotski,
neprirodni, uštogljeni i umjetni. Ovi uštogljeni i robotski su uglavnom  vrlo slični u svim poduzećima. Pokušat ću
dati analizu besmislenih pitanja koja se najčešće spominju u dosadnim
razgovorima za posao.

Posao, Trazilica, ponudaPitanje zbog kojeg mnogi kandidati za posao požele osobu
nasuprot sebe staviti u top je : ”Gdje se vidiš za pet godina?” U zemlji
kakvoj jesmo, teško je vidjeti sebe negdje sutra u podne a kamoli za pet
godina, eventualno se može  reći gdje se NE
vidimo za pet  godina, a to je u
Republici Hrvatskoj tražeći posao. Moj odgovor je najčešće bio da ne znam gdje
se vidim jer je stanje u državi takvo da je sve nepredvidivo. Ali čak i da nije
tako, kako možemo znati kakve će nam preferencije biti za pet godina? Kakav
odgovor poslodavci očekuju postavljanjem tog pitanja? Drugo pitanje koje meni
osobno također nema previše smisla jest: ”Zašto ti misliš da si najbolji za ovaj
posao?
” To je kao da se  zecu postavi
pitanje voli li mrkvu.  Pa nije problem
izmisliti zašto ste baš VI najbolji za taj posao, samo prije razgovora
potražite na Internet pretraživaču (tj. Guglaš) pridjeve koje krase najbolje
radnike, ima tu lijepih pridjeva koji se mogu naći : marljiv, komunikativan,
uporan, odgovoran, pametan… Čovječe ima tih pridjeva koliko hoćeš.  O sebi će svi reći  uvijek sve najbolje, to je prirodna činjenica
koja je specifična za sve ljude sa imalo samopouzdanja, kolika je vjerojatnost
da netko iskreno odgovori na pitanje: ”Što misliš o sebi?”  Ovakva pitanja na razgovoru za posao najčešće
se pojavljuju od strane nekih  direktora
ili ljudi koji nemaju osnovna znanja o upravljanju ljudskim resursima. Razgovor
za posao kod psihologa je najčešće  puno
prirodniji i s manje stresa, skoro pa svakodnevan.

Ono što pridonosi
neugodnosti situacije kod razgovora za posao je atmosfera. Ispitivač je
najčešće pun sumnji,  svakim pogledom
secira osobu nasuprot sebe, pogledom ispituje njezin stav, odjeću, izgled,
osluškuje boju glasa a pritom smišlja sljedeće pitanje koje bi moglo zbuniti
protivnika odnosno kandidata za posao. Neki ispitivači znaju biti neugodni pa
usred odgovora postavljaju potpitanje ili čak pokažu nezainteresiranost što
dodatno obeshrabri kandidata za posao koji je u procesu testiranja.

Testovi koji se nalaze u prvom stadiju procesa ispitivanja
kandidata za posao također su u dosta slučajeva neadekvatni i ne pokazuju
stvarno intelektualno stanje kandidata za posao. Jer ukoliko osoba zna
posložiti apstraktne geometrijske likove po redoslijedu koji se zahtjeva, ne
znači niti malo da će ta osoba biti marljiva, radišna ili snalažljiva na
određenom poslu. Testovi inteligencije se uglavnom odnose na tzv. Progresivne
Ravenove matrice odnosno testove kognitivnih sposobnosti. Takvi testovi temelje
se na mogućnosti prepoznavanju odnosa između apstraktnih geometrijskih oblika.
Ukoliko osoba zadovolji takav ispit koji je pritom i vremenski ograničen, može
proći u slijedeći krug ispitivanja. 
Ispiti kognitivnih sposobnosti mjerodavni su za mjerenje nečije
sposobnosti koliko i  vaga za mjerenje
nečije visine.  Kod  testiranja za posao u banci nigdje se ne
spominju kamate, krediti, financijski instrumenti, ali zato je tu pitanje: ”Zašto
misliš da si dobar za ovaj posao?
” Ili primjerice : ‘‘Posloži slijedeći niz
geometrijskih likova po pripadajućem redoslijedu.
”  Naravno da ta pitanja ne govore mnogo o
sposobnosti kandidata za obavljanje određenog posla, a sa ovime bi se  složili i mnogi psiholozi koji tvrde kako
današnji testovi inteligencije nisu mjerodavni za mjerenje inteligencije
kandidata za posao.

Posao, biznisO psihološkim testovima da i ne govorim. Ukratko ću iznijeti
samo nekoliko pitanja koja dovoljno govore o smislu tzv.  psihotestova: 
Kako se oblačiš? A) moderno i napadno B) staromodno i pristojno, Voliš
li radije
 obitelj: A) u kojoj postoji
red i pravila B) u kojoj nema nikakvih pravila i reda”. To su samo neka od
pitanja koja vas mogu zateći na psihotestovima.  Čovjek se kod ovakvih testiranja i psiholoških
mučenja zapita kakvi odgovori se očekuju od njega. Da li je moguće zadržati
svoj stav, biti otvoren, biti individualna i kreativna jedinka koja bez srama
može pokazati svoju pravu osobnost i iskreno izreći svoje mišljenje.
Uniformirana pitanja i uniformirani odgovori nikad neće pridonijeti iskrenom
razgovoru za posao.  Mnogi smatraju da je
put do uspjeha na razgovorima za posao – lagati,  pitanje je koliko će takav pristup pridonijeti
uspjehu kod daljnjeg posla.

Sve je to jedan mučni proces koji je po stupnju mučnine vrlo
sličan onom iz Kafkinog romana ”Proces”.  Hrpa besmislenih pitanja koji nikome ne služe
nego sami sebi imaju svrhu, čisto da se provede procedura. Uistinu je opravdano
istraživanje koje potvrđuje kako je proces potrage za poslom drugi po
stresnosti događaja u čovjekovom životu. Samo treba biti uporan i  ne odustajati dok ima smisla, kad potraga za
poslom prestane imati smisao, treba imati na umu da postoji život i izvan
granica Hrvatske i  naoružan hrabrošću,
optimizmom i znanjem krenuti u bolju budućnost.