… Ipak, i ta tri albuma na
kojima si upravo ti ostavio svog autorskog, i dakako onog pjevačkog, traga
postala su vremenom toliko tražena da si godišnje počinjao ubirati posljednjih
desetak godina lijepu, iako posve neočekivanu, svotu novaca, a sve to
zahvaljujući, itekako si bio svjestan toga, upravo sljedećoj postavi koja je
snimila vrlo impresivne albume, kako In
Rock, tako i Machine Head! Da, doduše, da su te zadržali ti bi to
vjerojatno nekako drukčije napravio, ali i ovako je bilo, pa gotovo, sjajno!
Ono kasnije što su objavili ti se zapravo nije dopadalo nimalo, a i način na
koji su odj…, hmm, otkačili novog basistu i pjevača je upravo nevjerojatno podsjećao
na scenarij koji ste ti i Nicky Simper osobno prošli, stoga da, mogao si se
poistovjetiti s Gillanovom i Gloverovom sudbinom, zauzeti se za njih negdje
duboko u sebi.’
Kraj
sedamdesetih godina u Britaniji je dočekan polariziranjem publike na
pankere/novovalce i hevimetalce odrasle na snažnom zvuku Zeppelina, Purplea
i Sabbatha. Mladi lavovi, željni svirke
i rokenrola, su pak vješto spojili utjecaje dva suprotstavljena žanra
kombinirajući brzinu i energičnost punka, te virtuoznu svirku s vrištećim, ali
artikuliranim, glasom. Baš poput Iron Maiden, Judas Priest, Saxon, Samson, pa i
Motorhead. Novinari su, uvidjevši ogromnu moć koju su ovi mladci pokazivali na
bini, a posebice ih je zastrašila dojmljiva fanatičnost brojne publike, skovali
pomirljivi termin kojim je obuhvatila žanrovsku nespojivost u New wave of
British Heavy Metal (NWOBHM), čime su i sebe na neki način amnestirali od
mogućih napada ovih ne baš miroljubivih, iako hipijima nalik s dugim kosama,
momaka. Girlschool su bile iznimka u ovom ‘muškom
muškom svijetu’.
Nit’
krivi nit’ dužni i članovi bivših Deep Purple, sa svim svojim podružnicama (od
Rainbow, Gillana do Whitesnakea) odjednom su se našli u tom kovitlacu
pozitivnog vala teškog rocka i metala, te sigurno zaplovili prostorom kojim su
za njih sada krčili i otvarali mlađi izvođači stasali upravo na njihovu naslijeđu!
Albumi su se prodavali na lopate, a i EMI je, naslutivši povratak zlatne koke,
upro iz sve snage pretraživati arhive sa snimkama Deep Purple (postave Mark II
i III), te ih stao objavljivati kao žive ili, puno unosnije, kompilacijske
ploče. Svi su trljali ruke – bivšim članovima su karijere blistale s novim
sastavima i nikom nije padalo na pamet iznova se okupljati pod stari nazivnik,
izdavači su štancali reizdanja paralelno s pločama Whitesnake, Gillan,
Rainbow. Svi su bili zvijezde.
Osim
Roda Evansa. Pjevač prve postave, s kojim su Deep Purple imali svjetski hit Hush jedva godinu ranije, zapao je u
neobičnu opskurnost odmah nakon otkaza iz benda, početkom ljeta 1969. Srećom,
kako su u tom razdoblju često nastupali po Americi, Evans je ondje našao i
svoju životnu suputnicu, te je s manjim ožiljkom na taštini, naprosto odselio
iz Londona, privučen gravitacijom koju može proizvesti samo ludo zaljubljeno
srce, u San Francisco. Osim toga, nije bio neuka budala pa je svoje iskustvo
medicinskog tehničara jednostavno nastavio u lokalnoj bolnici na Zapadnoj
obali. I, naoko, djelovao je zadovoljno u obiteljskom okruženju i tek je
nakratko pokušao neki neuvjerljivi comeback s pop singlicom (Hard to be without you/You can’t love a
child like a Woman), koja međutim nailazi na posvemašnje ignoriranje, pa se
i njegovo pjevanje učinilo gotovom, svršenom stvari. Nakon dvije, ili tri
godine, apstiniranja od glazbe, Evansa je ugodno iznenadio telefonski poziv
dvojice bivših članova Iron Butterfly,
sastava koji je osobno jako cijenio, gitariste Larryja Rhinoa Reinhardta i
basiste Leeija Dormana. Bazična je ideja bila složiti svojevrsnu supergrupu,
koju će još upotpuniti nevjerojatni bubnjar Johnnyja Wintera, Bobby Caldwell,
snimiti album kojim će uskočiti na frekvenciju suvremenika Zeppelina i bivših
Evansovih kompanjona. I zaista, malo nakon toga, čuo ih je Duane Allman, te ih
odmah dao potpisati za vlastitu etiketu Capricorn Records. Budućnost se učinila
perspektivnom.
‘Bio si nestrpljiv. Ova bi 1972.
godina mogla biti prekretnicom za tvoju već ugaslu karijeru! A i onim
šmokljanima koji su te onako šutnuli ćeš konačno dokazati koliko su pogriješili
u procjeni kad budu čuli ovaj tvoj, takvim si ga doživljavao, fantastični bend!
Album ste snimili bez ikakvih poteškoća, lako si se ufurao u te kozmičke, hard
rock, psihodelik tonove s tekstovima koji nisu istina bogzna kakvi, ali barem
ne odstupaju od ovog općeg konteksta kojim stupaju tvoji domaćini, Amerikanci.
Malo metafora, red svemirskih tijela uključenih u bitne odluke svakog
pojedinca, trun SF tematike i astralnih projekcija i eto ga na – moderna ploča
stiže na stalaže svih trgovina! A tek kad ovi usranci od Blackmorea, Lorda i
Paicea vide omot! Fijuuu!, u 3D tehnici! Takvo što su samo još Stonesi
napravili! Jedva čekaš prve reakcije kritika, a za publiku uopće nisi
strahovao! Vjerovao si da će vam biti potrebni kordoni policije kad budete
dolazili svirati u koji god novi grad vas ugosti! Ali svojoj si ženi obećao
vjernost! Koliko god bude u tvojoj moći vladati takvim superstar – iskušenjima, razumije se!’
Ukazanje,
međutim, grupe Captain Beyond tek su rijetki zabilježili. Kritika je ostala
suzdržana, izostala je ne žestoka nego ikakva radijska difuzija pjesama,
longplejka je naišla na opću ravnodušnost. Naravno, odmah nastaju prepirke
unutar sastava, gaže se pronalaze teško, tek povremeno u svojstvu predgrupe
Allman Brothers Banda, ali kad su i njima poginuli najprije Duane pa potom Berry
Oakley, sve je otišlo dovraga! Evans prvi odustaje od nastavka, a potom i
bubnjar Caldwell. Ipak, na nagovor ostalih članova u bend se vraća pjevač te
snimaju znatno umiveniji, pitkiji, sambom i psihodelijom obojeni, drugi album.
To je tek bio promašaj! Publika, ionako malobrojna, je pokazala potpuno
nerazumijevanje za projekt, te ih napustila. Kritika se nije zamarala
proizvodima Captain Beyond. I tako, jedva nakon dvije godine, i isto toliko
albuma, razilaze se. Rod Evans je ošišao svoju njegovanu dugu kosu, te se
vratio svom medicinskom pozivu. Kada su se Captain Beyond 1977. godine ponovno
okupili, znao je da to nema ama baš nikakvog smisla te otklonio svaku mogućnost
pridruživanja originalnom trojcu nakon preslušavanja demosa. Ovaj je puta
itekako bio u pravu. Treći album Dawn
Explosion objavljen je s potpuno nepoznatim i neuvjerljivim pjevačem
Willyjem Daffernom, te ostao tek fakt u njihovoj diskografiji.
‘Rekao si sebi, nakon što si prespavao
nemirno prošlu noć, pa kvragu, pokušat ću još jednom! Menadžer je djelovao
samouvjereno, a osim toga, kako se predstavio, već je iza sebe imao, njegovim
riječima, vrlo uspješnu come back turneju Steppenwolfa, za koju doduše ti nisi
čuo ali nikakvo čudo kad si već jako dugo izvan svakog doticaja sa show
biznisom, i još nekih drugih bendova, a osim toga, obećao je za tebe izabrati
upravo sjajne, dapače, najbolje evropske, pa i svjetske, muzičare koji će
pratiti svaki tvoj mig na bini! Jedino što ti se nikako ne dopada ta žurnost!
Tek je otkucala Nova 1980. godina, a on želi bend, zapravo naglasio je – tebe i
bend, gledati na svirkama u svibnju! Previše ti se to čini posla, dugo si već out
i tko zna u kakvom ti je stanju glas! I povrh svega, taj menadžer, kako tvrdi,
prosuđuje da se MORAJU svirati i ostali klasici Deep Purple, a ne samo oni iz
tvoje faze. Dakle, valja zavrnuti rukave i početi vježbati Highway Star, Space
Truckin, Lazy, Smoke on the Water. No, u Child in Time ne želiš uopće zadirati!
Nema šanse da ono itko može otpjevati, pa čak ni Gillan više!’
Pripreme
su tekle konfuzno. Zaista je sprtljan nekakav bend sa sumnjivim
poluprofesionalcima, anonimci sve redom: Dick Jurgens (bubnjevi), Tony Flynn
(gtr), Geoff Emmery (klavijature) i Tom de Rivera (bas), nikako nisu uspijevali
odsvirati dvije stvari uvjerljivo. No, bilo je kasno za Evansov uzmak, jer su
plakati i medijska pompa učinili svoje za predstojeću turneju kvazi-Deep
Purple, koja je započela u teksaškom Civic Center, u svibnju, nastavila se
sljedećeg mjeseca u Meksiku. Stadion INDE
Olympic, s kojeg postoji i audio-vizualno svjedočanstvo, je bio pun, bend
apsolutno grozan, publika je uskoro podivljala tražeći stvarni bend a ne
nazočni kvintet bilmeza! Iz te prijateljske susjedne države članovi su izvukli
živu glavu, da bi nastavili zakazane nastupe po S.A.D.-u, te kasnije i Kanadi!
Do tada je, međutim, glas o bogus
sastavu stigao i do Engleske i njihovih bivših članova. Prvi puta nakon mnogih
godina međusobnog preziranja i netrpeljivosti Blackmore, Coverdale, Gillan,
Glover, Hughes, Lord i Paice se udružuju i nalažu pravno komedijašku osvetu:
tiskaju ogromne plakate s vlastitim imenima te ih daju lijepiti preko Evansovih
lažnjaka s napomenom – UPOZORENJE: dolje potpisani NE NASTUPAJU s Deep Purple!
Unatoč ovom još uvijek pristojnom očitovanju bivših članova, menadžment ne
odustaje od nastavka nastupa i nakon kalifornijskog koncertnog debakla u Long
Beachu, Evans je konačno suočen, kao jedini odgovorni, s teškom tužbom
‘oskrnjivanja imena grupe i umjetničkog dojma koji su članovi godinama
gradili’. Bogus Purple je raspušten, ali nažalost prekasno. Rod Evans je osuđen
krivim za bespravno korištenje imena i nasljeđa grupe kojoj je jednom doista
bio član! Visina odštete za nanesenu štetu ugledu imena Deep Purple bila je
milijunska, no izvansudskom nagodnom dogovoreno je da se Rod Evans u potpunosti
odriče svih prijašnjih (670.000 $) i budućih autorskih i izvođačkih prava s
prva tri albuma u korist oštećene stranke!
‘I sad se znaš ponekad iznenaditi, kad
prosurfaš tim silnim internetom, koliko te mnogi žele natrag na bini! Otkud to
tim mladim ljudima? A i cijena Captain Beyond ostavštine je u međuvremenu
narasla do neobjašnjivih proporcija! Iako si tek nedavno od nekih prijatelja
koji znaju tvoju burnu prošlost dobio na poklon reizdanja albuma na kompakt
diskovima! Kako je to tek bilo čudno iznova slušati! Pa onda one remaster
verzije, koje si inkognito kupio u lokalnom CD shopu skrivajući se iza
zatamnjenih naočala, Shades
of, pa Book Of Taliesyn i trećeg albuma sa svim onim silnim
bonusima! Sve si to već pozaboravljao! Ali ne i onu prokletu blamažu s
prevarantima! I nikada, nikada više, obećao si sebi, nema jeb… šanse da
staneš na stage, nakon svega! Promijenit ćeš ime, odseliti na sigurno s
obitelji koja je ostala uz tebe bez obzira na silnu količinu pogrešnih procjena
koje si poduzeo u toj posljednjoj avanturi i nikada, ama baš nikada više, nitko
neće čuti za tebe! Tako si obećao sebi. Tako je i danas.’
Podijeli na društvenim mrežama