Raspad sistema

Zanimljive priče o tome kako je
kriza započeta 2008. prije nekog vremena završila, pa je navodno Amerika krenula
putem oporavka šarena je laž i pokušaj demagogije kako bi potencijalni ulagači
osjetili „sigurnost“ te krenuli u nova ulaganja. I eto, uvijek će se pronaći
naivni ulagač kojeg vodi pohlepa (a ne vodi li sve financijere pohlepa?),
krenuo je biti prvi te uložiti kapital kad mu je dosadilo čekanje (neš ti
argumenta za ulaganje). A kako bi to sve djelovalo „privlačno“, Amerika je kao
obećana zemlja prva krenula davati novac bankama, vraćati njihove dugove,
spašavati financijski sektor te svakog amerikanca i njegovu djecu zadužiti za
nove šušteće novčanice. I u ovom trenutku svaki živući amerikanac dužan je
(kome?), nešto više od 55.000 dolara. I sad, najednom, priča se kako Amerika
propada, kako treba još gotovine, kako joj nije dosta, kako mora dobiti novo
zaduženje jer inače svijet će se raspasti. Panika, burze padaju, ludnica na
financijskom tržištu, kao da se to sve nije znalo i prije godinu dana. Kao da
se nije znalo da Amerika neće moći vratiti svoj dug ove godine. Kao da se ne
zna da Amerika svake godine tone sve dublje, da su priče o izlasku iz krize
šarene laže.

Mala usporedba Amerike i Hrvatske
pokazuje da se Veliki glavešine prema novcu odnose jednako. Kad ga ima, pijani
smo milijarderi, kad ga nema, a što sad? Dobro, Amerika lako izazove neki novi
svjetski rat pa na trenutak spasi svoju kotrljajuću valutu, ili izmisli novog
vanjskog neprijatelja, pa konsolidira na neko vrijeme redove nacionalnog
ponosa, no sve su to već ispucane fore. Što će sad?

A što bi? Dobit će novo
zaduženje, veseli pajaci bankari otvorit će šampanjce i kupiti sebi nove
lamborginije i ferarije, moguće udijeliti koji bonus, jer na to su navikli, pa
sa novim dugom krenuti starim putem. Neće Amerika razmišljati o tome da smanji
iznose koje poklanja svojim visokim dužnosnicima, održavanju vojne snage (a
kome to još treba?), bonuse političarima, plaće administraciji, sve će se opet
na neko kratko vrijeme vratiti na staro a za koji tjedan/mjesec novinski
natpisi će nas sa svih strana plašiti vijestima kako eto, nova kriza je na
pomolu jer Ameri trebaju još novaca.

A što kaže Obama? Počujmo glas
mudrog velikog Vođe. Dakle Obama kaže: „Činjenica da smo danas ovdje da raspravljamo o podizanju
američke granice duga
znak je  neuspjeha vodstva. To
je znak da američka vlada ne može platiti svoje račune.
To je znak da smo
sada ovisni o financijskoj pomoći iz
inozemstva za financiranje naše vlade. Povećanje američkog
duga slabi nas u
zemlji i inozemstvu. Amerika ima
problem duga i neuspješnog
vodstva. Amerikanci zaslužuju
bolje.“

Da, tako kaže naš vrli Obama.
Pažljivi čitaoci primijetit će da ovaj govor ima sve naznake nekog budućeg
govora, no istina je malo drugačija. Ovaj govor Obama je održao 2006. godine.
Da, pažljivi moji financijski čitaoci. Ovaj govor star je 7 godina. Izrečen je
iz ustiju vrlog budućeg američkog Predsjednika u Senatu, dok je još bio
senator, na dan 16. ožujka 2006. Zabavno. I što se od tada promijenilo ? Imali
smo veliku krizu, za koju ja tvrdim da je imamo i dalje, a priče o navodom
izlasku iz krize pričajmo ispred marketa sa pivom u ruci, imali smo nekoliko
započetih američkih ratova, nekoliko ganjanja zločestih pripadnika druge nacije
naokolo po arapskom svijetu,  milijunsku
masu otpuštenih, izrabljenih, uništenih života o kojima danas više nitko ne
brine. I došla nam je 2013. Danas neki novi Obama može isti ovaj govor držati
pred Senatom, razbacivati se istim velikim mislima, no istina je samo jedna.
Sve će ostati isto. Ustvari neće.

Jer opasnost se bliži. Iako je
dugo godina američka dominacija svijetom možda djelovala kao vječna, svemu dođe
kraj. Pa tako i američkoj dominaciji. I dolazi nam nešto novo. Daleko istočni
bljesak. Kojeg je Amerika dozvolila. Još pedesetih. Kad je željela jeftino
iskoristiti mnogoljudne, radom zaražene zemlje. I mislila je tako Amerika da će
to trajati vječno. Da će mnogoljudne zemlje cijeli svoj vijek jeftino raditi i
davati svoju robu i bogatstva Americi. Eto greške. Mnogoljudni svijet je sagnuo
svoja leđa, progutao svoj ponos, radio za malu nadnicu bogatog amerikanca, no u
isto vrijeme je i učio, polako stvarao znanje, uzimao sve što mu se nudilo i
mudro čekao generaciju onih koji su sad došli. I što sad? I sad je Amerika
dužna novac koji je posudila uglavnom iz kineskih i japanskih fondova. A taj
novac nije mali. Ogroman je. A tek kamate. Naravno, kamate su kapitalistička
izmišljotina koja onome tko je dužan omogućuje cjeloživotni dug kojeg nikad
neće moći vratiti.

I nekoliko godina nakon što je
naš Obama od senatora zasjeo u fotelju predsjednika promijenio je mišljenje pa
najednom u jutarnjoj emisiji travnja 2011. izgovori, ničim izazvan, slijedeće
misli:

„Mislim da je važno razumjeti poziciju senatora
u odnosu na točke
gledišta jednog predsjednika. Nitko
ne voli biti obilježen, zbog razloga kao što su rast
duga ili limit. Kao
predsjednik, počinjete razumjeti da se ne možete poigravati  sa ovim stvarima.
Mjesto predsjednika mjesto je puno vjere i povjerenja dobivenog od američkog
naroda.“

Reče to Obama prije dvije godine
i ostade živ. Skok u usta? Ma jok. Spin metoda? Nikako. Jednostavno politička
retorika osobe koja se svim silama upire ostati na vlasti. Tako da i spinovi i
nelogičnosti i laži čine život jednog političara smislenim. Uglavnom, za koji
dan svjedočit ćemo novom zaduženju Amerike, novom
retoričkom spinu majstora Obame, dobivanju novih vreća gotovine i sveopćem veselju
financijskog sektora koji će na neko vrijeme „odahnuti“ od silne nervoze. I
potrošiti koju milijardu za odmor živaca na Havajima. Ili Tahitima. Svejedno.
Onom jadnom ameru koji je ostao bez životne ušteđevine, kuće, stana, posla,
žene, djece i tako je svejedno. On se bori za goli život. I da ne zaboravim,
svaka sličnost sa nekom europskom zemljom koja je nedavno primljena pod okrilje
velike svjetske korporacije novca, sasvim je slučajna.