Raspredamo
o politici vrlo površno, izbjegavajući lex Perković akt, jer smo i inače vrlo
aktivni po pitanjima koja tište one u Saboru, pa se okrenemo onome u čemu smo
doma. Pita me ‘si bio na kakvom dobrom
koncertu? Ono, u zadnjih par mjeseci?‘. Ja si mislim dal da u takve uvrstim
Iron Maiden ili Joe Bonammasu. Odlučim se odglumit entuzijazam za ovo drugo.
Kao i uvijek, kažem mu, kasnili smo, valjalo nam se pojaviti pred blagajnom
male dvorane prije 19 sati. Ne treba zaboraviti da smo umjesto točno u 17h
krenuli 42 minute kasnije. A znaš već one pretjerane priče kako se stiže u
Zagreb iz Rijeke za uru vremena. Aha, kako da ne, velim znalački. Naime, moje
je skromno mišljenje, računanje vremena ne kreće od naplatnih kućica na
Grobniku pa do njihovih sestara na Lučkom. Ma jok! Složit ću se s konstatacijom
kako između tih prethodno spomenutih dviju destinacija zaista nema većih
fizičkih prepreka, pa je prolazno vrijeme uvijek solidno blizu navedenog
hipotetskog rezultata, ali hej!, zanima me kamo i gdje u ovih automobilskih
aseva i matematičara nestaju one vremenske jedinice predviđene za vožnju
gužvovitim centrima najprije Rijeke, a onda još i više Zagreba? Usisava ih crna
rupa? Sheldon, pardon, doktor Cooper ima za njih posebno prilagodljivo rješenje
o rastezljivosti prostora? Možda ti šoferi, zajedno sa svojim vozilima, imaju
teleportere – istina, s usko lokalnim mogućnostima pa pokrivaju prijenos
materije u krugu unutar jedva pedesetak kilometara – koji ih materijaliziraju
direktno ispred mjesta na kojem se imaju pojaviti?
Zaletio
sam se, vidi se iz priloženog, i nekako sam uspio izignorirati pristojno
nakašljavanje slušatelja, pa nastavim sličnom dinamikom: prostor ispred dvorane
je prekrcan posjetiteljima! Vozila, osobnog tipa, voze u rikverc, u prvoj,
bočno, po krovu ne bi li se što bliže zgurali dvorani, ali uzalud im jer mjesta
nema. Iznenađen sam posjetom, itekako! Nego šta!
Kad
se ne bi ispostavilo, samo koji minut kasnije, da je zakrčenost isprovocirana
utakmicom na ledu, a ne rock&roll koncertom! Provjeravam uru – ima još do
početka tri kvarti, pa odemo na zalogajenje u pizzeriju. Svi su stolovi zauzeti
cijelim obiteljima obučenim u plavo, tek nekoliko dugokosih sijedih glava na
istom zadatku, čini se, kao i mi. Požurujemo konobara jer nam je sila, on nam
kaže, evo, evo, brzo ću. Ispričamo si međusobno nekoliko politički vrlo
nekorektnih rasističkih viceva i klopa je već na stolu! Najživčaniji u društvu,
čitaj: autor teksta, požuruje kolektiv na ubrzano žvakanje, jer Joe je poznat
po svojoj bezmilosnoj točnosti. Odgovor lačnih vitezova kvadratnog stola bio je
očekivan – ajde, koji ti je kurir, pa kod nas nikad ništa nije na vrijeme!
Međutim,
u redu pred ulazom u dvoranu, u 20.00 čujemo kako Joe već raspetljava svojih
šest žica na akustičnoj gitari. Mi, za svaki slučaj da se ne susretnemo s
unplugged verzijom nastupa, radije stojim strpljivo na prohladnom
kontinentalnom zraku, čekamo da nam Pišta konačno rasplovi kartu na dva
neistovjetna dijela. Ne njurgam na glas.
Dobro,
i kakav je zapravo bio koncert?, prekine me načas Belanov glas.
Ah,
ono, vidi se da su mi misli zbrkane i da mi se prekinula nit pripovijedanja,
rečem, dva puna sata elegantne svirke, festival gitara (prestao sam ih brojati
kod jedanaeste, koja se čini odaziva na ime Firebird), vokalna superiornost u
izvedbi, odličan bend.
Uzvratim
mu, nakon kraćeg monologa kojeg sam donio u transkript verziji u gornjim
redovima, pitanjem, jer očito je držao asa u svojoj adidas plavoj trenirci, a jesi
ti gledao šta pametnoga?
71.godišnjeg
McCartneyja! Sve je živo svirao, a ono što je meni bilo najvažnije sto stvari
od Beatlesa! Kad je počeo prebirati po žicama i krenula Yesterday, pa to se ne
da opisat! To je taj čovjek, izmislio je pop muziku! Kako samo pjeva Helter
Skelter! A, Back in USSR! Kao da mu je 25 godina!
Jel
to bilo u Beču, pred četiri mjeseca? Koncert za koji sam ja ostao bez ulaznica
jer sam bio ljenčina reagirati na vrijeme? Uhh&jaoooj! Jel imao u
repertoaru Wingse?
Ma,
da, naravno, Band on the Run! Isto je bilo fenomenalno. Ali rasturilo me kad je
izveo Being For the benefit of Mr.Kite, znaš tu? (pjevuši: for the benefit of mr. Kite there will be a show tonight on trampoline,
the henderson will all be there, late of pablo fanques fair what a scene)…
Ali,
ofkors da znam tu stvar, nego, ono, pa to je Lennonova pjesma, onako bedasta,
psihodelična i zločestog teksta. Inače, McCartney kao baš ne pjeva njegove
pjesme, a?
Nemam
pojma, al ovu jest!
Oh,
i opet si pobjedio, kažem mu. 1 – 0 za tebe. Ko i 1987.
Kako
to misliš, pita.
Ne
sjećaš se kad ste svirali u Lovorci Kukanić, promovirali ploču Halo Lulu?
Malo
mi u magli taj period. A ono, i prošlo je već nešto decenija.
Dakle,
tad sam radio u Palachu, i organizirali smo taj nastup Đavola gore na Rujevici.
Krcat prostor, odlično raspoloženje, kolektivni trans je postignut, a ondak netko
dobacuje iz publike ‘ukrali ste nam kup’. Nekoliko dana prije toga, naime,
Hajduk je u Beogradu uspio pobjediti Rijeku u finalu u vrlo dvojbenim
okolnostima, lijepo ste nam ko naručeni došli za liječenje frustracija, znaš
ono…
Ti
znaš da mene uopće ne zanima nogomet?
Dakako
da znam! Utoliko mi je bilo i fornije kako si reagirao na fućkanje i stadionsku
atmosferu ležernim – a, e, kup je naš!
I onda ste udrili u Stojin na kantunu! Negativa iz dvorane je momentalno
nestala. Odličan potez, svaka čast!
Haha,
ne pamtim takve detalje, znaš. Ali kad smo se već dotakli Đavola, možda se
uskoro objavi live album, snimili smo ga taman negdje u vrijeme turneje Halo
Lulu u Novom Sadu, u studiju M.
Obećao
sam mu ovih dana uokvirit plakat iz tog doba, stajao je proteklih 26 godina u
garaži. Krhak je kao pergament. Radim intenzivno na projektu. Poslije smo
sjedili u tišini, svaki zadubljen u svoje misli, zarobljeni u onom komadiću
povijesti. Nismo se žurili pa smo uživali u tom sitnom zadovoljstvu – one život
čine dražesnim, ako ne vrijednim, zar ne?
Podijeli na društvenim mrežama