Doktor od čelika

Dakle,
kad je kvintet bio na vrhuncu slave, u drugoj polovini osamdesetih, svirali su
puno, jer su imali i zgodne, barem dio njih, natapirane frizure sukladno modnim
naputcima iz Los Angelesa, iako im to nije bilo baš skroz dovoljno da poharaju
stadione, jer nećemo se lagati, bila im je to primarna ambicija.

Znate
kako je to izgledalo? Po dvoranama, u nedostatku dakle nogometnih pozornica, je
iza njihovih nastupa uglavnom ostajalo po nekoliko desetina onih finih lokvica,
bilo bi ipak pretjerano nazivati ih jezercima, rigotina koje su sadržavale
kombinaciju jeftinog vina i piva, ali unatoč tomu dečki nisu nabijali
diskografu dodatne financijske minuse razbijajući inventar po lokalnim hotelima
i motelima širom bivše države. Barem ih nije pratio takav glas. Možda su kojoj
entuzijastičnoj sljedbenici uvalili infekciju herpesa ili kojeg drugog živahnog
uljeza u tijelo, to da, no ravnatelji, tj direktori, raznih ugostiteljskih
objekata nikada se nisu požalili sedmoj sili na manire Čeličnih!

Uglavnom,
tamo tih davnih godina, nakon uvjerljive pobjede na zaječarskoj gitarijadi,
koja je i inače slovila kao bastion zaštite hevimetalne svjetske baštine, reklo
im se ‘dečki, izdat ćemo vas’. JEEEEEEEEEEEE,
odgovorili su u tercama gitaristi, basist je malko bio u falšu, ali nikome u
tom trenutku to nije zasmetalo. Išla se izrezat ploča. Čim je izašla plejka
naziva ‘Čekam na noć’ oformljen je prvi fan klub. U pivsku flašu, dodao sam na tu informaciju ja. Gdje, zanimalo me. U Bosni. A-ha, odgovorio
sam. Bez imalo ironije u glasu, iako ste si vi to protumačili kako ste htjeli.
Ploča je bila veličine dvanaest inča i imala je u sebi urezane autorske stvari.
Crni je omot bio djelimice prijeteći – kao, ono, svi vrazi spremeljeni su na
toj plastici. Pogotovo ako je vrtite na rikverc! Ćonanajmakeč! Nonice su u rukama preventivno zavrtile krunicu da
zaštite svoje unučice jer sam je Sotona valjda pisao liriku. Doduše, tada to
uopće nije bilo važno pa im komisija za određivanje poreza na šund nije
odrezala isti nego dala zeleno svjetlo objavi.

Sav
je tiraž tik-tak ispario. Ali ugrabio sam svoj primjerak, e!

Bilo
je vrijeme i da se napravi lokalna promocija, izabrano je mjesto, dvorana
Lovorka Kukanić. Čak je i Novi list najavio svirku, a članovi su sastava
strpljivo obilazili svu onu jednu radio stanicu aktivnu na širem liburnijskom
području. Sve je bilo spremno za
spektakl!

I,
konačno, dok sam prtljao nešto oko svjetlosnih efekata, zahvalili su mi se na
trudu i otpravili me nek ih ipak gledam kao obični smrtnik, a da će se već oni
snaći za light s manje nervoznim tipom, hvala mi lijepo! Predgrupa nije izostala
nego je jednostavno nije bilo u planu, ta to je ipak samo njihova večer! Evo
ih, na, izašli su na pozornicu, Miro je već tapirao po vratu špic-gitare,
publika je ionako bila na nogama tako da nitko nije skroz ekskluzivno skočio
zbog toga, Sara (zvuči kao ženski član sastava, ali ni blizu, majke mi!) je
uzviknuo VUAAAAAAAAA s neograničenim rokom trajanja, bend je zarokao, a
nekoliko pari ruku je odgovorilo visokim aplaudiranjem, tu i tamo čuo se i pokoji
zvižduk odobravanja. Počela se prašiti i druga kompozicija iz njihova opusa,
kad ono, usred refrena – boooooing!, razglas otkazuje poslušnost, bend je stao,
kao ono, hahaha, sve super, evo samo malo da se riješi taj problemčić pa mi
nastavljamo s našim programom. I zaista, okrenulo se nekoliko sklopki,
gore-dolje, i Čeličana je opet krenula s proizvodnjom! Do refrena.

A
onda, BUM!, pirotehnički trikovi, prskalice, razlupani baloni, vatra, pakao i
grom su još jednom zaustavili teški pogon! Ajme,
ter, joooj, mislio sam si. Davorovo, basist, se lice malo objesilo,
gitaristi su prestali razmjenjivati poruke preko pragova, bubnjar je šutnuo
palice u pod, pa ih odmah i pokupio. Nije se patilo onomad od viška alata za
lupanje, ma jok. Žamor suosjećanja prostrujio je Lovorkom, ali Sara je prekinuo
neugodu otpjevavši akapela nekoliko samoglasnika, uglavnom A i U, a poslije je
poradi raznovrsnosti i improvizacijske vještine ubacio i O. To je razgalilo
okupljene i šou se mogao nastaviti. Nakon kraće pauze od petnaestak minuta.

Kad
je iznova doveden u red strujni krug zaključeno je konsenzusom da se odustaje
od dodatne uporabe vatrometa u svrhu pojačavanja umjetničkog dojma. Međusobno
povjerenje na relaciji izvođač – publika poprimilo je sasvim novi značaj pa su
svi zadovoljno i u ekstazi vrištali. Uslijedilo je i nešto sasvim
nesvakidašnje: nakon posljednje pjesme, bend se vratio na bis! Ne samo da su
razvalili, nego su i pojačali glasnoću, jer ko šljivi naše uši koje su poslije
danima još zujale na temu dobar-loš-zao.

Na
koncertu nije bila zabilježena tučnjava, što je šteta, jer svaki hevimetal
sastav koji drži do sebe mora poznavati štoseve kako složiti frku i pokrenuti
medijske napise. Naprimjer, gurneš neki komad prihvatljivog izgleda ko fol
slučajno tako da padne na pod, njezin se dečko naroguši na agresivca, zamahne u
njegovom pravcu, ali naravno promaši ga pa pogodi tipa do njega i koncert se
odmetne u povijesni ratni sukob! Svi se mlate! Uh, baš jako!

Ali,
kao što sam i napomenuo na početku priče, sve se može prometnuti u pravilnom smjeru
korektna scenarija kad se susretnemo nakon dvije dekade i pol poslije, licem u
lice s Dr. Steelom! Vaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Ou, jea, dometnut će
netko skromniji od mene.