Priroda društva, Davor Suhan

Ta
želja ostvarila mu se prošli utorak, kada je ushićen pobjedom u zadnjoj kvalifikacijskoj
utakmici za Svjetsko nogometno prvenstvo, nad reprezentacijom Islanda, uzeo u
ruke dirigentski mikrofon i s već dobro uvježbanim ansamblom Vatrenih navijača izveo
pravu glazbenu predstavu – i to u kopačkama.  

Kritike
publike, sasvim očekivano, ostale su podijeljene. Jožu to nimalo ne brine,  a onima koji su pokazali da nemaju sluha za
ovu vrstu umjetnosti dao je za domaću zadaću da malo bolje prouče povijest.

Bio
je to oštar klizeći start koji je izazvao burne reakcije. Prvi se oglasio
ministar obrazovanja Željko Jovanović koji isto predlaže i njemu, a od HNS-a i
HOO-a traži hitno očitovanje o njihovom doživljaju cijelog koncerta.

Reagirao
je i DORH. Sa malim zakašnjenjem, doduše, ali opravdano time da nisu mogli
prije dok ne prikupe i sve dojmove hrvatske policije. Prema onome što mogu
zaključiti, Šimu se tereti za krivu
intonaciju, što će ga koštati samo maksimalne novčane kazne za ovu vrstu
glazbenog prekršaja, ali to je još uvijek puno manje od onog iznosa koliko je i
sam bio spreman platiti za svoj osobni gušt.

U
ovom slučaju više ga brine kako je njegov nastup doživjela FIFA, koja trenutno skuplja
dojmove svojih delegata. Budu li jednako impresionirani kao i svim našim dosadašnjim
pjesmicama, vatreni će stoper cijeli život proklinjati Ivana plemenitog Zajca i
njegovo velebno scensko djelo.

Ali
ostavimo sad po strani negativne kritike i crne prognoze. Plasirali smo se u
Brazili, i zato mi se nekako (a u svjetlu ovog događaja) interesantnijima čine
izrazi podrške našoj repki.

Ima
ih svakakvih. Javljaju se domaći i strani gledatelji, ljubitelji opere i
nogometa. Najčešće preko fejsbuka. A od svih poruka koje sam uspio pročitati,
najvrednija spomena čini mi se čestitka jednog srpskog navijača – što je glede
ove neugodne situacije veoma bitno za razumijevanje onog dijela povijesti koju
Šimunić smatra bitnom (a da je i sam nije potpuno  svjestan)…Tim više jer se odmah vidi da je taj
navijač glazbeno obrazovan,  sa izrazito
istančanim osjećajem za kritiku povijesnih melodija i tekstova naših slavnih junačkih
epova (za razliku od nekih naših vrlih intelektualaca koji su ovoga tjedna na
ocjeni umjetničkog dojma Šimunićevog koncerta pokazali da su gange maksimalni
domet njihove glazbene kulture).

Sve
su to sitnice koje su u konačnici jako bitne. Uostalom, čovjek je profesor pa
to gleda i sa odgojne strane, što pak sa stanovišta opće problematike gore
spomenutih odgojnih uputnika  držim
osobito važnim dijelom ove čestitke.

 

Evo
kako glasi:

“Čestitam
na pobedi i kvalifikovanju na Svetsko prvenstvo u Brazilu 2014. Hrvatska
nogometna reprezentacija je to zaslužila, kao i navijači. Nadam se uspešnom
nastupu, što vam želim.


Sve ovo oko sjajnog igrača, Šimunića, ne može da
umanji vaš uspeh!
To što u Hrvatskoj i Srbiji nismo vaspitali mlade ljude šta je fašizam
je blam prošlosti i sadašnjeg trenutka!
Čudovište nacio-mitologije jednom oslobođeno i pretvoreno u jedini smisao
života ili još gore u samu ljudsku prirodu u jednoj zajednici koja ne priznaje
postojanje onog drugog izvan njenih granica, odnosno ne priznaje postojanje
sveta, svoje zadovoljenje može imati jedino u ravnodušnosti prema zločinu
učinjenom prema bilo kome i na bilo koji način.
Pozdrav iz Novog Sada i još jednom čestitke!”

 

Da
budem iskren, i mene je ova čestitka malo umirila. Prije toga bio sam jako
nervozan, jer me ta stadionska dionica opere strahovito nervira…bude mi naprosto
neugodno jer znam da si onda srpski navijači svašta misle…Ali kad vidim da i
tamo ima ljudi koji sve to pravilno razumiju, svjesni da i oni s nama dijele istu
muku, odmah mi je nekako lakše. 

Zato
– hvala, profesore. Bilo je to lijepo od Vas… Zbilja džentlmenski… Zabit ćemo
jedan i za Srbiju!… I apsolutno vjerujem da ni Joe nema ništa protiv.