Božićna meditacija

Dogma o čovjekovoj grešnosti predstavlja RELIGIJSKU dogmu.
Najprisutnija je u kršćanstvu, a ima svoju smiješnu i veoma ozbiljnu stranu.

Smiješna strana je ta da se kršćani zbog ove dogme u velikoj
većini više i ne trude kontrolirati vlastite grijehe. Pošto im je od rođenja trpano
u glavu da su ljudi grešna bića, samo se ispovjede i opet nastave po starom.
Čak se i ne pokaju za sve, a puno toga prođe da se i ne opazi.   

U prilog takvom ponašanju ide i dogma koja kaže da je Isus na
križu preuzeo sve naše grijehe… pa je
to još jedan od razloga da ne treba puno brinuti ako nam nešto i promakne.

No dobro, možda ova smiješna strana nekome  i nije tako smiješna. Ali ozbiljna strana ove
dogme doista je ozbiljna. Stvar je u tome da na izravan način podsvjesno potiskuje
u čovjeku osjećaj ljubavi prema sebi. Kao grešna
bića nismo je valjda niti zaslužili, nego se treba iskupiti ulogom žrtve:…za djecu, za obitelj, za muža,
za ženu, za rodbinu, za prijatelje…Svi su
dostojni moje velike ljubavi, koju dajem svima osim sebi. U mojem dnevnom rasporedu
vrijeme za mene ne postoji.

Nakon nekog vremena čovjek osjeća tu prazninu…obično kaže – život me slomio. Naravno da nas je
slomio… Zato ovu dogmu o ljudskoj grešnosti treba zamijeniti dogmom o ljudskoj
svetosti: Mi smo božanska bića (rođeni na sliku božju)… Stoga, podižem
ručnu – usuđujem se reći NE…danas je moj
dan…ove minute posvećujem sebi.

Toliko za sada o ovoj dogmi. Puno bi se toga još imalo za
reći, ali možda nekom drugom zgodom… Za božićnu kolumnu ovo je sasvim dovoljno,
a tko misli da nisam u pravu neka malo razmisli…do Uskrsa ima vremena.

Druga velika dogma je ZNANSTVENA. Ja je zovem Dogma o sportskoj
prirodi društva, jer promiče
istinu da je napredak čovječanstva uvjetovan dobrom natjecateljskom formom
aktera u prirodi (bili profesori, doktori, inženjeri, graditelji, brodograditelji,
pekari, apotekari…). Filozofija je jasna i veoma jednostavna: … Brže, bolje,
jače…u tome je izvor sreće i blagostanja. Život je sportska priprema, a cijeli odgoj i obrazovanje usmjereni su na
tesanje olimpijske forme gdje je
potrebno svu konkurenciju pomesti do nogu, dok i sami ne priznaju da su bankrotirali. Ako se žele oporaviti
morat će povećat ulaganja, izmisliti naprednije metode rada i nove tehnologije…Time
se konkurentnost podiže na jednu
višu razinu. Kolateralna šteta je zanemariva – djeca gubitnika umiru od gladi, ali čovječanstvo napreduje. 

Suradnja
među akterima (što bismo rekli – miroljubiva i aktivna koegzistencija) nikako
se ne preporuča. Takva vrsta gospodarskog ponašanja opravdana je samo u mjeri
matematičkih odnosa koji se  mogu opisati
rastom vlastitog profita…u suprotnom
takva tržišna organizacija izaziva naviku međusobnog pomaganja koja vodi u
komunizam – nema gubitnika, sva djeca su sita, ali..ali, ali, ali…to je UTOPIJA.

Naravno da nije…treba samo posumnjati u Dogmu tržišne ekonomije, najpodmuklije znanstvene dogme koja se
može kupiti novcem. Dovoljno je samo baciti pogled na statistiku svjetskog
siromaštva i odmah se vidi da je pogrešna.

Oni koje ne vole velike globalne brojke, neka prouče lokalne domaće
trendove…kada je počelo i kako je počelo. A sve je išlo dobrim smjerom dok smo
vjerovali da se može… Dogme čine čuda.