Epika

Možda
ova pripovijest nekome i neće zvučati pjesnički, ali kompozicija vrste
poprilično je jasna. Drugo nas sada i ne zanima.

Balada o hrvatskom
zdravstvu

UVOD
 

Bilo
je tmurno kišovito jutro nad Lovranom toga dana. Bolnica iznad šetnice uz more djelovala
je sumorno. Duge liste čekanja i golemi gubici koje je gomilalo bivše
rukovodstvo samo je još više zaklanjalo sunce koje se teško probijalo kroz
tamne oblake, a navika starih  članova
uprave da rade zatvorenih očiju, svim zaposlenicima i pacijentima pružala je crnu
sliku kao da je cijeli zdravstveni sustav u mraku. Glavna medicinska sestra
nervozno je šetala bolničkim hodnicima, razočarana,
pokapana. A onda, kao u nekoj bajci – negdje prije same marende – desilo se
čudo: Jedan slučajni telefonski poziv otvorio je oči novom ravnatelju i poslije tog mističnog  iskustva svima u bolnici odjednom se razvedrilo.

Ova
vijest se ubrzo proširila jadranskom obalom, gorskom i panonskom Hrvatskom…na
svim mjestima Lijepe naše gdje korisnici zdravstvenog osiguranja mogu kupiti Jutarnji
list – novinsko glasilo koje je objavilo priču iz prve ruke.

 

ZAPLET

–
“Ono što se sada provodi na razini cijelog sustava mi smo na mikrorazini
proveli prije šest godina. Regulacijom javne nabave osigurali smo uštede od
nevjerojatnih 300-400 posto. Ne smatram da je to ikakva genijalnost, ni sam
nisam vjerovao da će to riješiti problem ukupnih financija bolnice, ali, eto,
ispalo je tako” – započinje svoju ispovijest čovjek u bijelom koji je
preporodio bolnički proračun.

–
“Što ste konkretno napravili?“ – upita novinar, koji je u vrijeme kada se u
ovoj zemlji vježbalo da nas ništa ne smije iznenaditi, bio premlad…pa je sada,
onako, totalno neizvježban za iznenadne društvenopolitičke situacije, ostao
iznenađen time što čuje.

Lice
njegovog sugovornika poprimi ozbiljan izraz…Bez i jednog treptaja, škljocajući
kemijskom, u nekoliko riječi obrazloži:

–
“Nedugo nakon što sam postao ravnatelj zaintrigirao me jedan telefonski poziv.
Do tada nisam ni znao da moram kontrolirati tehnički opis svakog natječaja, a
okidač se dogodio slučajno. Zvali su iz jedne tvrtke i pitali zašto inzistiramo na tome da toaletni papir
bude pakiran baš u plavim kutijama. Pokazalo se da su tehnički opisi za
javni natječaj pisani točno po
specifikacijama određenog proizvođača.”

U
tom trenutku mladom novinaru pao je tlak…bio je svjestan da ima vrhunsku priču,
ne mareći o tome da za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama
treba upitati svoga liječnika ili barem glavnog urednika…No sada mu nije padalo
na pamet prekidati ovaj razgovor, već je pustio sugovornika da govori, ne
remeteći njegovu koncentraciju i logičan tok povezanih misli:

– “Pomislio sam, ako je tako s toaletnim
papirom, što tek mora biti s medicinskom opremom, s implantatima koji su u
ortopediji izuzetno skupi. Zatrpao sam stol dokumentacijom i krenuo češljati.”

 

VRHUNAC

U
prostoriji zavlada tišina. Otpivši gutljaj kave, doktor lagano spusti šalicu na
stol i hladnim pogledom, nalik onom Eliota Nessa, produži stanku… a onda polako,
promuklim glasom reče:

–
“Ispalo je da su tehničke opise pisali
sami dobavljači. To je bilo kao da pišete natječaj za automobil u kojem
stoji svaki detalj, međuosovinski razmak u milimetar, sedam brzina, do toga da
na sebi mora imati trokraku zvijezdu, i onda je jasno da na natječaju može
konkurirati samo jedna tvrtka.”

 

PREOKRET

–
“I… Što ste tada poduzeli?”

–
“Jednostavno sam prekinuo tu praksu. S obzirom na moje dugogodišnje iskustvo u
ortopediji, počeo sam sam pisati tehničke opise. Meni nitko nije mogao mazati
oči.”

 

RASPLET

Poslije
toga život u bolnici totalno se promijenio:

–
“Kada se na natječaje gdje smo ranije imali samo jednog počelo javljati 5-6
ponuđača i svi su zadovoljavali tehničke uvjete, znali smo da smo na dobrom
putu. Srušili smo cijene, i to drastično, često kod istih proizvođača koje smo
plaćali 3 ili 4 puta skuplje.  Umjetno
koljeno koje nas je prije sedam godina koštalo od 16 do 18 tisuća kuna, a svaki dan ugradimo devet-deset komada, sada
plaćamo 4-5 tisuća kuna. Umjetni
kuk, koji nas je koštao 10, 12, pa i 14
tisuća kuna, sada plaćamo 2200 kuna.
Cementnu protezu koja je ranije bila 7
tisuća kuna sada je kod istog dobavljača tisuću kuna.”

Sve
u svemu, uštede su bile velike, a ukupni rezultat koji novinar sabire u svome
izvještaju glasi:  “U sedam godina, koliko
joj je na čelu, Klinika za ortopediju u okvirima hrvatskog javnog zdravstva
bilježi impresivne rezultate, i to ne samo na području medicine, gdje po broju
ugradnji umjetnih kukova i koljena prednjače pred svim ostalim hrvatskim
bolnicama, s popunjenošću kapaciteta od 90 posto i pacijentima iz cijele
države. Liste čekanja s nekadašnje 3 godine, koliko se čekalo za umjetni kuk
ili koljeno, svedene su na dva-tri mjeseca. U jeku krize bolnica sve račune
plaća u zakonskom roku od 60 dana, uspjeli su vlastitim sredstvima urediti
interijere, na plaće odlazi održivih 54 posto proračuna (u drugim je bolnicama
prosjek između 70 i 90 posto), a broj zaposlenika optimaliziran je na 2,2 po
krevetu, dok je u drugim bolnicama prosjek između 3, 4 i 5 zaposlenika.”

 

KRAJ

Kako
je razgovor tekao dalje priča je bila sve napetija, ali meni, koji sam je cijelu
vijest čitao na Internetu,  ta je napetost
naglo pala u trenutku kada članak prelazi u obavijest da se u cijelosti može
pročitati u tiskanom izdanju magazina Jutarnji.

Paz-da-ne… radije ću završiti
ovu pripovijest napamet nego da plaćam novine kako bih saznao svršetak…. Uostalom
sve mi je jasno i na kraju mogu samo postaviti pitanje: Ako je jedan slučajni
telefonski poziv uspio otvoriti oči novom ravnatelju jedne bolnice… može li
jedan slučajni novinski
članak otvoriti oči novom ministru zdravstva?

Po
svemu sudeći, mislim da može… Ako se to ne dogodi, znači da nije upoznat do
kraja s cijelim slučajem. Dakle, nije kupio tiskano izdanje.