Ali
koga to briga kad imaš 20 godina? Položen ispit je svjetlosnim godinama daleko,
a posjedovanje vlastitog auta otprilike je realan kao i osvajanje Marsa u
sljedećih 50 godina. I to od strane ujedinjenih svemirskih programa Sovjeta i
Amerikanaca, dakako. Osim toga, Dire Straits svoju najveću i najmbiciozniju, Brothers in Arms, turneju u karijeri
uvježbavaju u Splitu, a započinju je dvama koncertima u Beogradu. Juga je
konačno odlučila pokazati svijetu da ima namjeru velikodušno prepustiti svoje
pretposljednje mjesto na svirali nekome manje zahtjevnom po pitanju
demokratičnosti.
Mladeži
je dovoljno dobro besplatno odlaziti redovno na fakultet – a sjediti zapravo u
kantini – i smucati se večerima po gradskim klubovima, pržiti se dnevno na
plaži. Ili preko Omladinske organizacije tražiti posao s instinkitvnom željom
da se isti ne pronađe, a ukoliko se baš mora neka to bude prodaja longplejki na
upravo organiziranoj riječkoj gradskoj umotvorini naziva Turistička ulica. A neki,
gle ti vucibatina, žele živjeti od muzike!
Najambiciozniji
među takvima bjehu sanegzebrijevi
sljedbenici, Mali princ. Dakako, to nije vrijeme kad sam baš slušao pristojni
radijski pop, primjeren kalifornijskoj blagoj mikroklimi, ni slučajno. Dakle,
ovi su momci ganjali, osim nedvojbeno vrlo osjećajne cure, pristup koji je
isključivao dugačka sola poput Blackmoreovih ili Neil Youngovih, bubnjarske
znalačke prijelaze, klavijaturističke eskapade nalik onima iz trija EL&P
(jedan od njih tri je bio virtuoz na tipkama, majke mi). U prijevodu, radilo se
o lijepim pjesmama s tekstualnom, pa gotovo, akrobacijom i ponekom banalnošću,
ganutljivim melodijama koje graniče s inzulinskom ovisnošću i niti jednim
iskorakom u rock. Vrlo pošten i dosljedan smjer u želji za dopadanjem najširoj
publici, da pojednostavim.
U
osamdesetima ste pristajali nastupati na televizijskim poslijepodnevnim
emisijama na plejbek, naravno. Pa to se i danas radi, šta je čudno, pitate se?
Da, ali prethodno će uredništvo valjda obavijestiti članove sastava da ondje, u
studiju pod reflektorima, nema bubnjarskog seta pa će taj suvišni
instrumentalist u rukama držati barem neku šuškalicu u kojoj će rondati nešto
riže ili će maznuti def uličnom sviraču dok mu ko-fol polaže par kuna u šešir i
tako zadovoljiti formu izgleda višečlanog benda, slažete se, nadam se, s mojom
procjenom? Mali princ imaju, naprotiv, suprotnih iskustava pa je lupanje zraka
palicama, osim neobičnog magijskog simbolizma tjeranja mušica oko sebe, zapravo
bio dijelom njihova šou programa. I, zanimljivo, ta prilagodljivost uvjetima
uopće nije odmogla u stjecanju ugovora s velikim jugo-nakladnikom za objavu
debi albuma! Naprotiv, PGP RTB ponudio je našim lokalnim momcima neka svoju Ivanu i ostale hitove dođu snimati
komotno, onamo gore, koliko treba, petnaest-dvadeset dana, u studiju malo
manjih tehničkih mogućnosti negoli, npr, Abbey Road. Nakon što su promišljali o
ponudi oko 17 sekundi, prihvaćaju poziv te odlaze na vlak i klopoću su pola
dana do Beograda. Svako toliko u studio su svraćali urednici, znatiželjnici,
beskućnici, kolporteri, musavci i oni u veštidima provjeriti kako dečkima ide
pos’o. Nakon što bi se preslušalo par minuta snimljenog materijala nazočni su
počeli patiti od zajedničkog sindroma blagog headbanganja, tojest odobravanja
reproduciranog!
Stiskale
su se ruke u svim smjerovima, bit će to album i pol, rečeno im je. Našto se
pobunio šef grupe jer je imao pjesama samo za jedan longplej, a ne i za neku
drugu polovicu. Umirili su ga objasnivši da je to samo govorna fraza, i da će
Mali princ uskoro rame uz rame s najvažnijim izvođačima PGP RTB, dakle redom:
1. Riblja čorba, i, 2. Bajaga & Instruktori, te, 3. oni, zavladati našom
scenom! Opijeni obećanjima i prognozama za ljetne praznike bend je nastavio s
pregnućima na polju zauzimanja kanala na trakama. Kad su ostali bez slobodnog
bahato su presnimavali već prethodni savršeni tejk jer su naprosto to mogli! No, onda su zaključili da je dosta
tog smucanja po metropoli pa su išli doma još malo studirati. Iz prijestolnice
im je za koji dan dojavljeno kako materijal stvarno obećava i doista nema
sumnje da će biti mega hit kad se objavi krajem lipnja, te 1985.
Kako
je taj, međutim, kalendarski mjesec zaključen s posljednjim 30. danom
neobljavljivanjem ploče, počeli su zivkati uredništvo. Na telefonskoj centrali
ih je jedna jako pristojna gospođa prespajala uspješno na prazne sobe,
ispričavala se što nitko ne odgovara, i nek pokušaju sutra. Riječani, pristojni
po mediteranskom običaju, žele biti sigurni pa priupitaju jel stvarno u redu da
nazovu i sutra ili možda smiju ipak i malo kasnije, recimo za sat-dva?
Slobodno, uvjerava ih gospođa. Do rujna telefonski su računi lijepo narasli na
Kvarneru, to je bilo izvjesno.
Išlo
se u vojsku. Uzimali su se supstitut-članovi za slučaj da krene ta
dugoočekivana medijska pompa i koncertna aktivnost koja je, prema riječima pegepeovaca, trebala obuhvaćati svih
šest republika u kratkom periodu, nek se slobodno dečki otarase svih ostalih
obaveza, nego šta!
A
onda je na čelo nakladnika ustoličen novi čovjek, navodno prilično nenaklonjen
Liburnima, ali što je tu je – ugovor je potpisan pa je izdanje albuma
ispoštovano utoliko što je bez pravog miksa jednostavno pušten u prodaju.
Distribucija je uključivala nekoliko dostavljenih primjerka u Rijeku, u robnu
kuću Korzo, ali ne i u RI, te u Edit, jedan komad za u izlog. Navodno su oker
omoti zamijećeni i u Zagrebu, no o tome ne postoje i provjerena, a kamoli
pisana svjedočanstva. Skroman je tiraž, naravno, polučio i ekvivalentan uspjeh
na terenu. Mali prinčevi su snimili još jedan usputni broj dalmatinskog karaktera,
Pjaco moja, i oformili neke druge
sastave u nastupnom periodu. No, ovog puta barem bez prevelikih obećanja i
očekivanja.
Podijeli na društvenim mrežama