Crossroads

Odgovor je, slutio sam u
startu, mogao skrenuti prema čangrizavom analiziranju tržišta, nedostacima u
marketinškom predstavljanju pisaca, agresivnom nametanju pop proizvoda. Srećom
tu neodredljivu tupavost s pretakanjem iz šupljeg u vrlo prazno prekinuo je
poziv. Frend, oslovit ću ga – iz posve razumljivih konspirativnih razloga –
Stanko, me pita šta radim, a kako sam počeo loše vrdati s odgovorom,
preduhitrio me s nastavkom muljanja te mi poručio da se imam odmah sad, bez
odlaganja i pozivanja na krizu u Ukrajini i zabrinutošću nad sudbinom te drage
braće slavenske, nacrtati ovdje! Kako nije osobito precizno locirao geografsko
Ovdje, zanimala me pobliže lokalna topografija. Korzo, kratko je odvratio i
uputio me na kratko tu-tu-tu iz telefona. Uzaludno sam se drao halo halo,
tražeći bolji signal po stanu. Prekinuo je vezu.

Sad, hmm, dakle posve
razumljivo radije sam se želio nastaviti izležavati po kauču u potrazi za
kakvom istinom u tuđoj knjizi negoli se pridružiti Stanku u kleberenju nedjeljnim
prenemaganjem po našoj gradskoj polupustoj manekenskoj pisti. I tako,
tridesetak ili čak i dosta više sekundi, ignorirao sam njegovu udicu. Počeo sam
se premišljati, stvarao sam scenarije što li bi moglo biti toliko neodoljivo
tamo? Cirkus Garnter nenajavljeno nastupa mrcvareći debele i trome polukrepane
tigrove i lavove? Nije polje mog zanimanja nimalo, dakle odbacujem opciju.
Snima se novi američki blokbaster sa Sandrom Bullock u glavnoj ulozi špijunke
koja se prevrće preko vlastitih štikli dok pokušava preskakati utore na
pokretnim pločama položenim preko našeg šetališta? Evo odmah, ako je to tako!
Keith Richards se ukazao pod urom s pet-žičanom gitarom i zavija ne baš osobito
trijezan? Već sam se spremio, dakako! Najbolje tenisice sam stavio na stopala,
ako bude trebalo trčati za autogramom nemajte dvojbi, bit ću najbrži!

Brrm, brrrm, grmi motor mog
modernog osobnog vozila, njemačka proizvodnja 1991. godina, dok jurim praznim
ulicama do Rive. Di se parkiram. Fric-fric
rade samterice dok se trljaju noge jedna uz drugu, pogledom tražim Stanka.
Uočim ga. Ali gdje je akcija? Nigdje nikog! Stoji kao omađijan ispred nekog
klinca s akustarom u ruci, pjeva upravo Neil Youngovu, gle ironije u naslovu,
Old man. Uopće me ne primjećuje iako sam mu zauzeo cjelokupni vidni horizont,
mašem mu svim raspoloživim rukama, ali jok, ne da se smjesti. Ha, dobro, strpit
ću se. Počne aplaudirat kao da mi nisu ama baš svi ukućani doma nego ga tek
neki pokojnik proganja na javi!

Napravim internacionalnu
gestu s uvrtanjem kažiprsta poput svrdla u slijepoočnicu, čime sugeriram stanje
njegova, a bome i mog, uma zbog toga što se nalazimo tu, a ne recimo u
udobnosti kreveta. Razoruža me ćuljenjem ušiju. Nimalo lijep mot sastoji se od
razvlačenja ušnih školjki rukama pod pravim kutom u odnosu na lice. Slonić
tonić, reklo bi se nekad. Ili, Klempo. Ali, nema mi druge nego se
skoncentrirati na, odjednom ga postajem svjestan, anđeosko maestralni glas
momka koji ondje stoji, na vjetrometini, i razlaže akorde jedne drage mi
Dylanove stvari. Pokušavam zatvoriti usta, ali valjda gravitacija, što li, vuče
donju vilicu prema pupku, stojim hipnotiziran poput onih zavedenih Orfejevom
svirkom pred ovim pristojnim prirodnim talentom. I tako, prošlo je možda pet
ili šest pjesama, a Stanko je premjestio polje zanimanja s momka na mene i
upitao dal mislim isto što i on? Nema šanse, odgovorio sam preventivno iako sam
znao da lažem. Jel bi radio s njim kao producent? Jašta, odgovorim
samouvjereno. Samo da se od ideje do realizacije ne dogodi vremenski zijev od
neodređenog broja mjeseci, uvjetujem ga strogo. Pristajem, veli Stanko i doda,
ajmo ga odmah privesti u studio! Ti si lud, nadometnem, ali krenem s virtualnim
lisičinama prema momku, glumeći zločestog u ovom neobičnom paru. Stanko se
predstavi, reče što ga tišti na duši, momak sklapa stalak, slaže mini opremu,
čisti žice na gitari, sprema je u kofer i već smo svi zajedno na putu prema
studiju! Lov na talente je danas rijetka pojava, složit će te se sa mnom
zasigurno, ali se Stanko postavio nevjerojatno odlučnim, kakvim ga ne poznam!

Već smo posjeli naše
stražnjice na kauč pred miksetom, pitam momka jesi li već bio nekad u studiju?
Kaže mirnim nezabrinutim glasom, ne. Ajoj, pomislim si u svojoj sumnjičavoj
tintari! Snimit ćemo te ovako improvizirano, full uživo, jedan mikrofon na
vokal, drugi na akustičnu, može?, upitam ga. Naravno, veli on sigurno. Ajoj,
ponovim si. Imaš možda neku autorsku stvar, zanimalo me. Kaže on, da, na
engleskom je, nadam se da ne smeta. Pa, nije ono što me baš baca u trans, ne
rekoh mu, samo kimnem u režiji u znak odobravanja. Stanko je na iglama. Ne
kužim zašto izigrava fakira kad je fotelja sasvim udobna. Mogu počet? Pokažem
palac gore. Sam stoji ondje, Dominik se zove, došao je u Rijeku u potrazi za…
Da postane jedan od dečki s Ri Rock scene? Ne bih rekao. Da pronađe vlastito
mjesto u univerzumu? Nakon što je snimio demo, uvjeren sam da je odgovor
pozitivan. Srsi su se stuštili niz kičmu i vratili se natrag na izvor kad smo
preslušali izvedbu. Pitam ga, čista zafrkancija, jel može još neka stvar?
Inženjer zvuka gdje snimamo ne stigne stisnuti tipku record s crvenim kružićem na sebi kad li Dominik započne. Fali uvod,
da, ali kakve veze ima kad je rezultat ovako besprijekoran! Melodija pamtljiva,
zvonki i čisti glas tjera vam suze na oči, tekst ne kužim jer je na engleskom,
ali baš me briga! Čeka me uzbudljivi rad na njegovom prvom singlu. Stanko je
bio u pravu! Ovakav glas i strast prema muzici se ne mogu usporediti ni sa čim
domaćim recentnim. A budućnost će pokazat koliko sam bio u krivu.