Na
samom početku moram reći da niti ovoga puta moja profesionalna zapažanja ne
podcjenjuju važnost i doprinos niti jednog školskog predmeta u nastavi pa tako
ni gore spomenutih. Štoviše, težište
problema nije u procjeni težine njihove važnosti,
već u procjeni težine njihovog programskog opterećenja.
A to je velika razlika i volio bih da se
to do kraja teksta ne ispušta iz
vida.
Uz
uvjet da smo to raskrstili, krenimo sada polako u bit problema.
Gledajući
pravno, djeca nemaju drugih zakonom propisanih obveza, osim onih školskih. No i
to je sasvim dovoljno. Njihovo izvršenje iziskuje određeni mentalni, fizički i emocionalni
napor, što predstavlja utrošak radne snage u jedinici vremena. Polazeći od ove
činjenice, uz oslonac na vlastitu sposobnosti funkcionalne matematičke
pismenosti i metodičko znanje uže struke, postavljam pitanje koje glasi: Smije li radno vrijeme djeteta biti duže od
radnog vremena njegovih roditelja (čitaj odraslih)?
To
je, dakle, više od osam radnih sati
dnevno. Nisam siguran da je to dopustivo, ali znam da pisci školskog programa, unatoč visokoj
stručnosti, nisu vodili računa o ovoj sitnici.
Kao
posljedica toga, imamo radno opterećenje
neprimjereno uzrastu, što predstavlja eklatantno kršenje prava djeteta.
Ovu
tvrdnju lako možemo dokazati matematički, uz pomoć najobičnijeg zbrajanja –
jedne od četiri osnovne računske operacije koje su dovoljne za uspješno rješavanje
preko 90 posto matematičkih problema s kojima se živi čovjek susreće nakon
velike mature ili diplomskog ispita, što znači da s jednakim postotkom sigurnosti možemo prihvatiti
istinitost
sljedećeg
dokaza o prekoračenju dopuštenog broja dnevnih radnih sati koje djeca moraju provesti izvršavajući svoje radne školske obveze.
Ispitivanje
smo proveli na reprezentativnom uzorku učenika osnovne škole (uzrast petog do
osmog razreda). Njihovo radno vrijeme vezano uz školsku nastavu nerijetko traje
od osam ujutro do jedan sat popodne, odnosno od dva popodne do sedam
navečer. To je pet sunčanih sati, ravnih
mentalnom opterećenju jednog odraslog inženjera u brodogradilištu i stresnoj napetosti vlasnika firme koji svakog časa očekuje
dolazak radne inspekcije sa testom kontrolnih pitanja. Poslije toga preostaje još najmanje
toliko vremena za naporno učenje, koje se obavezno mora odraditi ako se misli završiti škola.
Ako
me računica ne vara, radi se o dječjoj
radnoj satnici koja prebacuje redovnu dnevnu normu odraslih za puna dva radna sunčana sata (ne
računajući obaveznu dopunsku i slobodne aktivnosti).
Jesmo
li se negdje precijenili? Koji su to
školski programi koji najviše prebacuju dječje radne sate…i gdje bi se moglo
skresati?
Na
moj spomen matematike i hrvatskog, čiju sam programsku poziciju u sustavu
obrazovanja ocijenio precijenjenom, dobio sam jezikovu juhu od strane kolega koji
su smatrali da je takvo stajalište podcjenjivanje važnosti njihovog predmeta. Svoje
stajalište branili su potrebom svladavanja osnova pismenosti – matematičke i
jezične – smatrajući da su satnica i aktualni program ovih predmeta prilagođeni
tim okvirima te bi ih po tome čak trebalo
i pojačat. Ovu potrebu pravdali su činjenicom da su rezultati učenika
upravo u tom pogledu poražavajući, inzistirajući cijelo vrijeme na uvažavanju
tog (bez ikakve sumnje) važnog argumenta.
Uslijedila
je brza kontra. Ne osporavajući važnost OSNOVA, za riječ se javila kolegica
Mihaela Zugec koja smisao pismenosti vidi iz jedne holističke životne perspektive,
sukladno proširenoj slici u poretku važnosti preostalih (ne manje važnih)
odgojno-obrazovnih vrijednosti. Njezin zanimljiv komentar prenosim u cijelosti:
“Uključit ću se u
raspravu samo s nekoliko pitanja. Mislite li da je pismenost krucijalna kao
instrument mišljenja i izražavanja tog mišljenja? Ili vam se dogodi jednako
često da oni koji su prilično pismeni nemaju baš ništa za izraziti i izvlačite
iz njih mišljenje o svemu, a oni koji su relativno nepismeni imaju što pametno
za reći i redovito to čine?
Služi li pismenost
sama sebi? Je li pravopis važniji od razmišljanja i izražavanja tog mišljenja?
Treba znati uobličiti rečenicu da bi se izrazila misao, ali može li ju se izraziti pravopisno netočno, a da se ne zgražamo nad
pravopisom, nego se divimo izraženoj misli?
Ako provedemo previše
vremena učeći djecu pravopisu, kad ćemo ih naučiti misliti? I što mislite,
zašto učenici danas vjeruju da je važnije kako nešto napišu, nego što su napisali?…
pa tako stalno čitamo iste školske zadaće u 90% slučajeva. I tko bi se usudio
definirati što znači misliti? Ne ponavljamo li mi iste paradigme koje smo prije
20-30 g.
naučili na fakultetu i od starijih kolega? Ili neznatno različite? Što znači
kultura učenja? Trebam li nužno učiti baš ono što netko od mene očekuje ili
imam kulturu učenja ako sam naučila jako puno stvari koje me nitko ne ispituje
jer trenutna obrazovna dogma ne misli da su važne?
Znamo li razliku
između funkcionalnog znanja i gomilanja informacija? Učenik pobjeđuje na
natjecanjima iz matematike, ali kad ga se upita čemu to znanje služi, ne zna
odgovor, kao ni onaj koji jedva prođe razred. On očito ima kulturu učenja nekog
tipa jer je do tih informacija došao, ali ima li funkcionalno znanje?
I tako bismo mogli unedogled
preispitivati našu fahovsku aroganciju promovirajući nadmoć hrvatskog i
matematike nad ostalim predmetima, ali kao čovjek u ulozi učitelja treba prvo
dati odgovor na pitanje: Što će od ovoga životno naučiti? Kako će ga ovo
pripremiti za život? Kako će postati ispunjen čovjek, zadovoljan svojim
samoostvarenjem za 10 ili 20 godina? I
na koje mjesto odgovori na ta pitanja postavljaju pravopis?”
Mnogi
se možda neće složiti, ali meni se čini da je kolegica Zugec jasno dala za
primjer što znači imati usađeni pedagoški talent, koji podrazumijeva istančani
osjećaj da jednako
važne odgojno-obrazovne vrijednosti postavi u pravilan životni POREDAK. Pogreška u ovoj procjeni znači da smo
neke predmete precijenili.
Ako
u tom kontekstu sagledamo vrijednost odgojno-obrazovnih programa, onda smo na
dobrom putu da radnu školsku satnicu
svakog učenika svedemo u primjereni vremenski okvir, ne kršeći (kao do sada)
Konvenciju o pravima djeteta.
Deset sati obaveznog dnevnog rada puno je i
za odrasle.
Podijeli na društvenim mrežama