Poduzetnički impuls, konkurentnost turističkog gospodarstva,
hotspot croatia, razvoj energetskog sustava, inovacije u prerađivačkoj
industriji, da ne nabrajamo dalje, mnoštvo je trenutno otvorenih natječaja, na
raznim nivoima koje imaju za cilj pokrenuti posrnulo hrvatsko gospodarstvo. I
konačno je netko gore shvatio da velike investicije neće smanjiti deficit niti
donijeti nova radna mjesta u ogromnom broju, već je potrebno krenuti od mikro,
male i srednje razine poduzetnika koji su uvijek bili pokretači poslovnih
odnosa u Hrvatskoj.
Pa zašto onda upravo ti mali i mikro poduzetnici moraju
drhtati nad dolaskom inspektora koji će im pronaći bilo što, od krivo
postavljene tabele koja je morala biti 2 cm više (10.000 kn kazne recimo), ili
nedostatka otirača za cipele ispred ulaza u tvrtku (12.000 kn kazne), pa sve do zelenih umjesto plavih stolova
(24.000 kn kazne). Dobro, karikiram iznose i razloge kažnjavanja, no čemu
toliki strah od ljudi koji rade svoj posao (??), te nam lijepo uredno ispostave
kaznu radi smiješnih ili malo manje smiješnih razloga, dok velike tvrtke zaobilaze
u širokom luku. Da, reći će neki, velikima se bavi DORH, naročito zadnjih
godina, no i nije neka satisfakcija malima. Koji zbog iznosa kazne moraju
zatvoriti posao i prijaviti se na Biro.
Što rade inspekcije u svijetu ? Sudeći prema natpisima nekih
od naših gastarbajtera, inspektori POMAŽU MALIM PODUZETNICIMA. Ma vidi čuda. Pomažu ? Ne kažnjavaju ? Pa da
li je to moguće ? Apsolutno. Dok hrvatski inspektori iz nekog razloga (jer
moraju valjda ?), kažnjavaju i za najmanju sitnicu, inspekcije u civiliziranom
svijetu se najave mjesec dana ranije, ukazuju na sitnice i na detalje oko
mogućeg budućeg problema, pomažu poduzetniku, naročito novom, da ispravi
sitnice, usklađuju rad poduzetnika prema pravilnicima i propisima i za sve to
niti kavu ne traže. Pa to je čudo.
Na koji način civilizirane države pomažu malim poduzetnicima
koji su pokrenuli posao ? Uz sve moguće subvencije daju im i dugotrajni poček
na porez, dakle dok se ne dostigne određena količina zarađenog novca koji je
dostojan za život čovjeka poduzetnik nema obaveze plaćanja poreza, nameta,
parafiskalnih dodataka, raznih izmišljotina i gluparija, te ima svu pomoć koja
je potpuno besplatna. Kad možemo očekivati u Hrvatskoj ovakav način
komunikacije sa poduzetnicima ? I hoće li se on ikada desiti ? Ili će hrvatski
birokrati uništavati jednog po jednog poduzetnika, dok mu sa druge strane država
nudi poticaje ? Da pokrene vlastiti posao ? Pa da je odmah danas dužan
knjigovođi, HGK, HOK i ostalim parazitima koji su u civiliziranom svijetu
potpuno nepotrebni. Naplata PDVa po fakturiranom ? A ne po naplaćenom ?
Otimačina.
No, hrvatski birokrat je sretan isključivo kad stvori novog
birokrata. Koji će kažnjavati i uprihoditi državi zaradu. Bez imalo empatije,
pomoći onom malom jadniku koji je pokrenuo posao i drhti nad svakim zvonom na
vratima jer ne zna dolazi li to veliki inspektor koji mora nešto pronaći.
E pa da. Nakon velikih riječi o dolasku ogromnih kompanija
koje će pokrenuti hrvatsku konačno je došlo vrijeme otrežnjenja. Neće doći
velike kompanije i izvući hrvatsku iz krize. Neće. A kad i dođu (ako dođu),
gledat će svoj profit, svoju zaradu, dovest će svoje radnike, dovest će svoju
hranu, piće, navike i neće previše
mariti za nekog malog poduzetnika koji stenje pod čizmom državnog aparata. A
taj inspektor će dobiti strogu zabranu približavanju poslovanja velikog
inozemnog ulagača jer eto. Mogao bi se ulagač i uvrijediti. Pa otići. U Afriku.
Ili Kinu. A toliko smo ga željno čekali.
Moj dobar prijatelj postavlja klima uređaje. Nije bogat.
Živi prosječnim životom. I makar četiri puta godišnje plaća kazne. Iz raznih
razloga koji graniče sa zdravom pameću. Ali ne odustaje. No iskreno, prilično
sam zabrinut za njegovo zdravlje. Jer jednog dana će puknuti, iako sve to za sada
drži u sebi. I ne odustaje. Čeka bolja vremena.
Moj drugi prijatelj servisira kompjutere. Ima tvrtku sa pet
zaposlenih. I na kraju je živaca. Planira sve to preseliti u Bosnu. Da, u
Bosnu. Nevjerojatno. On kaže da se tamo mali poduzetnik više cijeni nego usred
njegove rođene zemlje. I da ga tamo dočekuju kao bega. A što da mu kažem ? Što
mu može itko reći ? A naročito, što mu mogu reći hrvatski inspektori ? Njih baš
briga. Uvijek će ostati netko za harač. I to je sva logika.
Svi čekamo bolja vremena. Svi čekamo bolje upravljanje. Svi
čekamo da nam se nametnici skinu sa vrata. Pa onda poticaji, bespovratna
sredstva, darovi države ili Europe neće biti bauk. Pravo pitanje je do kada
moramo trpjeti ogromnu nepotrebnu administraciju koja za cilj ima samo jedno.
Stvaranje nove administracije. Zašto svi mladi, koji ne planiraju otići iz
zemlje, jedva čekaju zaposliti se u „nekoj državnoj instituciji“ ? Zašto i
dalje imamo masu državnih agencija za brojanje pješčanih plaža i gledanje kroz
prozor ? Gdje su nestala obećanja o POTICANJU ? Da, upravo tako, poticanju
velikim slovima. Jer ako mi netko daje poticaj da pokrenem vlastiti posao, a za
par mjeseci me krene kažnjavati iz beznačajnih razloga onda je to teror
administracije. A toga se moramo riješiti . I tek kad Hrvatska shvati da
administracija mora biti u službi poduzetništva i pokretanju poslova mikro i
malih poduzetnika, tek onda ćemo (možda, uz veliko možda, zbog ogromnog
kašnjenja), imati šansu reći da je Hrvatska obećana zemlja u kojoj treba
živjeti. I raditi. Bez terora administracije.
Podijeli na društvenim mrežama