Na
samom početku otvaranja ništa nije ukazivalo na to da će netko biti šokiran. Počelo
je mirno i dostojanstveno, kao što i priliči jednom ovakvom nenasilnom kulturnom
događaju. A onda je netko od prisutnih pročitao na glas predgovor kataloga izložbe
u kojemu socijaldemokratski predsjednik EP-a Martin Schulz spominje Jugoslaviju…predstavljajući
je u sasvim krivom kontekstu…ne rekavši
da je bila tamnica hrvatskih umjetnika,
nego zemlja umjetničkih sloboda:
“Ova izložba
nije zanimljiva tek s umjetničkog stajališta. Ona također otkriva jedinstven
položaj Hrvatske u bivšem istočnom bloku. Kao nesvrstana zemlja, bivša
Jugoslavija razvijala je vlastitu kulturnu politiku, dopuštajući umjetnicima da
se slobodno izražavaju pod uvjetom da ne stvaraju pomutnju. Iako je nedostajalo
materijala i razvoj umjetničkog tržišta nije bio potpuno omogućen, umjetnici su
mogli stvarati umjetnička djela gotovo nesputano. Jugoslavija je stoga
zauzimala posebno mjesto između Zapada i Istoka, ne samo u političkom i
gospodarskom nego i u umjetničkom smislu. Umjetnička djela izložena u našem
Parlamentu iskazuju ovu iznimnu odliku”.
Primijetivši
da je ovaj tekst u totalnoj suprotnosti
sa Rezolucijom Vijeća Europe o potrebi osude veličanja totalitarnih komunističkih
režima, šokirana delegacija hrvatskih
pučana promptno je na ime autora uputila
protestno pismo gdje nastoji skrenuti pozornost o neprimjerenom iskrivljavanju
povijesti i zapostavljanju tekovina hrvatske kulture, stvarane prije i poslije
vremena provedenog u kulturnoj zajednici bivših jugoslavenskih država.
Što
reći o svemu?
Dijagnoza
je poznata, sada treba pristupiti liječenju – rekao bi aktualni ministar zdravstva. Ali budimo objektivni –
nema tu pomoći. Stoga je bolje da cijelu pojavu sagledamo fenomenološki:
Martinu
Schulzu ne treba ništa zamjeriti; čovjek je stranac, napisao je ono što je
njemu poznato…to je njegov osobni doživljaj i nitko mu ne može reći da nije pravi hrvatski
domoljub.
Veći
problem, gledano sa stanovišta pučke
delegacije, nastaje sa domaćim ljudima koji u svojoj glavi nose utisnuta sjećanja
– neke stare crno bijele slike, na kojima jasno vidi da smo mi svi nekada bili
normalni…A onda se i njima počinje
priviđati nekakva SLOBODA.
Tipičan
primjer takvog domaćeg lika – sa prepunim sjećanjem crno-bijelih slika – je Mirko Novosel, najbolji hrvatski košarkaški
trener svih vremena, član košarkaške Kuće slavnih. Poslije nedavno završenog Europskog prvenstva u košarci, novinar ga
zamoli za intervju, u namjeri da porazgovara sa njim o stanju u hrvatskoj košarci. A on, ko Martin Schulz…priču o košarkaškoj Hrvatskoj započinje sagom o košarkaškoj
Jugoslaviji:
“Naš sustav je bio
takav da se trenirao šut, nije to bilo samo obično pucanje na koš. Bile su to
razne vježbe šuta s psihičkim i vremenskim opterećenjem. Zahvaljujući tome imao
sam strahovito puno sjajnih šutera, a imao sam četiri svjetska šutera. Bili su
to Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dražen Dalipagić i Dražen Petrović.
Dalipagić je u jednoj utakmici talijanske lige zabio 84 koša, a još nije bilo
‘trica’.”
Vidjevši
kamo to vodi, obazrivi sugovornik pokuša diskretno skrenuti vodu na domaćin
mlin:
“A kako to izgleda
danas?”
– upita, misleći na stanje u samostalnoj i suverenu hrvatskoj repki. Ali, kakvi…ne da se Mirko:
“Strahovito me
nervira kad gledam hrvatsku momčad da Bogdanović, koji je apsolutno na razini
Dalipagića, čak su i iz istoga grada, promaši 11 otvorenih šuteva, od toga
sedam ‘trica’. Na mojim su pripremama ključni bili šut i rad nogu. A ne
taktika. U životu nisam crtao taktiku na tabli. Kad to vidim – poludim. Sad ću
ja Slavniću, Ćosiću ili Draženu Petroviću crtati kamo će se kretati, ma
dajte… Mi smo imali pravila igre, a u
okviru pravila igre igrači su sami
kreirali akcije. Svaki put su bili sve bolji zahvaljujući sustavu rada.
Postigli smo to da je jugoslavenska reprezentacija u finalima dobivala utakmice
s 25 koševa razlike. A nikad se nisam vratio s velikog natjecanja bez medalje,
bile to Olimpijske igre, europske ili svjetske smotre.”
Jeste uočili problem?…Povrh silnih hvalospjeva košarkaškoj jugosoldateski, slavni hrvatski trener sugerira
svojom mišlju da
su košarkaši u Jugoslaviji uživali igračku
slobodu…Posljedice takve političke nekorektnosti sasvim su predvidljive:…Bude
li se jednoga dana u Europskom parlamentu otvarala izložba hrvatske košarke, naravno
da će neki Martin Schulz opet
napisati krivi predgovor:
“Ova izložba nije
zanimljiva tek sa sportskog stajališta. Ona također otkriva jedinstven položaj
Hrvatske u bivšem istočnom bloku. Kao nesvrstana zemlja, bivša Jugoslavija
razvijala je vlastitu školu košarke, dopuštajući igraćima da se slobodno izražavaju pod uvjetom da ne
stvaraju pomutnju u momčadi. Iako je nedostajalo materijalnih uvjeta i razvoj
sportskog tržišta nije bio potpuno
omogućen, košarkaši su mogli stvarati vrhunske sportske rezultate gotovo nesputano. Jugoslavija je stoga
zauzimala posebno mjesto između Zapada i Istoka, ne samo u političkom i gospodarskom
nego i u sportsko-natjecateljskom smislu. Košarkaška djela izložena u našem Parlamentu iskazuju
ovu iznimnu odliku”.
Nema
sumnje da će hrvatski pučani ponovo uložiti
protest.
Podijeli na društvenim mrežama