Kako su Riječani pokrenuli jazz-klub u Zagrebu

Osnivači benda bili su: Ivan Bubnič (gitara), Branko Gombač
(flauta, od 1955. tenor saksofon, kako će članovi kasnije ponosno kazati,
vrhunske marke Selmer), Dinko Rošić (također flauta, momčad je isprva imala u
zvučnoj slici dvije), Davor Pavačić (gitara), Ljubomir Mislej (harmonika) i
Anton Jelić (bubnjevi), a nešto kasnije u društvo je stigao Zdeslav Surina
(truba), koji je nadjenuo ime orkestru. Carioce su su imale probe na raznim
mjestima u gradu, povremeno i u prostoriji poduzeća Opskrba brodova. Društvo je
nastupalo u valjda svim riječkim srednjim školama, mjesnim zajednicama, u
domovima JNA u Rijeci i Postojni, na Vežici, u Kostreni, Kastvu, Sušačkoj
Dragi, u zametskom klubu Sahara, u ulaznoj dvorani sušačkog Nebodera (gdje
danas Pepi Forembaher organizira plesne večeri)… Pjesmarica je uključivala
američke jazz teme, rumbu, sambu, bequin, bugi-vugi, filmske melodije (Night and Day, Brasil…), šlagere Ive
Robića, a pred kraj djelovanja sastava mogla se od njih čuti i novotarija zvana
rock’roll (Rock Around The Clock). Da,
tako to bješe u rasplesane pedesete. Kao gosti ekipe pojavljivali su se Romano
Pezzino (klarinet i alt saksofon), Paolo Stipanov (tenor saksofon), Milo
Matrljan (klavir) i Mladen Franko (klavir). Također njihov kolega iz Muzičke
škole Vasilije Belošević Vaso (klavir), sušački gimnazijalac koji će se 1952.
zaputiti na studij u Beograd i postati glazbenik na vrsnu glasu u međunarodnim
razmjerima. Istim instrumentom ozbiljnije će se pozabaviti Mladen Franko,
zahvaljujući odlasku 1956. godine na glazbeni konzervatorij u Njemačku. Danas
živi u SAD-u, iza sebe ima suradnje s više velikih orkestara, također rad u
nekoliko vlastitih orkestara i brojne autorske naslove iz područja filmske
glazbe.

Po
završetku srednje škole, Gombač, Surina i Jelić zaputili su se u Zagreb i
nastavili svirati u suterenu Studentskog doma Moša Pijade, pored „džamije“, na
redovnoj zabavi subotom. Zbog specifičnosti studentske prehrane, zabavu se
žargonski nazivalo „krumpir bar“. Tijekom muziciranja znao im se pridružiti Ivica
Stamać, kasnije poznati skladatelj i izvođač, te autor projekta elektronskog
dijela Morskih orgulja u Zadru. Dečkima je ostalo u sjećanju kako je dolazio
moliti da ga puste s njima pjevati Vice Vukov. Riječani su neko vrijeme bili
suvereni vladari suterenskog prostora, na što upućuje i podatak o studentu
Borisu Matejčiću koji je 1959. godine (ili možda 1960, memorija postaje sve
varljivija) s još nekoliko prijatelja iz Rijeke, te u suradnji sa Studentskim
centrom (Savezom studenata), pokrenuo Studentski
jazz-klub. Ploče su posuđene s raznih strana, gramofon je stigao iz Rijeke, a
odnekud se, nakon petnaestak dana našla i jedna crvenim krep-papirom prekrivena
žarulja. Otvarajući vrata jednom tjedno, četvrtkom, u 21 sat, uz pristigle
lokalne snage, Jazz klub je opstao tri-četiri tjedna. Gramofonske ploče,
jazz-časopise (poput Down Beata, jazzersko-blueserske
biblije), te slične materijale dobivali su iz Informacijskog centra
veleposlanstva  SAD-a na Zrinjevcu.
Zvučni materijal pripremao se za prije događaja presnimavanjem i montiranjem u
Gombačevoj sobi na magnetofonsku vrpcu. Magnetofon je bio vlasništvo još
jednoga riječkog studenta, Franje Tomašića. Večeri nisu bile zamišljene kao
plesni događaj, već kao večeri posvećene velikanima jazza (L. Armstrongu, D.
Gillespieju, C. Parkeru, C. Byrdu, L. Hamptonu i drugima). Neslužbeni glazbeni
znak večeri, kojim je druženje počinjalo, bila je jedna od tema gitarista
Charlieja Byrda.

Pritisci
za gašenjem mjesta, s potpisom pojedinaca iz Studentskog doma, vrlo brzo su
postali jači od organizatorskog entuzijazma i potpore Saveza studenata. Ima
onih koji misle kako bi suteren Moše Pijade danas mogao biti smatran prvim
mjestom za „ples sa ploča“ u Zagrebu, u prijevodu: kratkotrajnim jazzerskim
disko-klubom. Drugi pak tvrde kako je to preoptimistična tvrdnja, s obzirom da
nije bilo riječ o večerima pokrenutim zbog plesa, odnosno da su to prije bile
slušaonice. Poneki temperamentniji slušatelj, koji bi se odvažio na plesne
korake, ne mijenja suštinu priče…

Kako
god bilo, ona, priča, nije dugo potrajala. Tonovi iz brazda teško nabavljenih
diskografskih izdanja sakrili su se još dublje u brazde, a prostor u suterenu
Studentskog doma ponovo je utonuo u tišinu. Carioce će u Riječkoj gimnaziji
naslijediti 1957. godine Sinus bend, formirajući se na tragu dixieland sastava.
Da, Riječani su nastavili hitati jazz-stazama, ako ne u Zagrebu, a ono na
vlastitom terenu. Kako jučer, tako i danas…